Moje ime je Andre Johnson. Ja sam osoba u dugotrajnom oporavku. A to znači da nisam koristio drogu ili alkohol više od 32 godine. Moj datum prestanka zloupotrebe substanci je 13. jul 1988. Ja sam građanin koji plaća porez i ciljano radim na svom oporavku i pomaganju drugima. Da nije bilo oporavka, ne bih mogao biti produktivan član društva, ne bih mogao biti aktivan, prisutan otac svojoj 22-godišnjoj kćerki, a sigurno ne bih mogao da budem muž svojoj ženi. Inače, mi smo još mladenci, vjenčali smo se 27.07.2020.
Čime se profesionalno bavite?
Profesionalno, ja sam predsjednik, te glavni izvršni direktor Detroit Recovery Project (DRP), organizacije koju sam osnovao 2001. godine. Mi smo organizacija vođena osobama sa iskustvom koja djeluje u gradu Detroit. Imamo dva velika centra za oporavak, jedan na istočnoj i jedan na zapadnoj strani grada, koji su osnovani da pružaju usluge podrške i pomognu ljudima da istraju na putu oporavka, a također se srećemo sa klijentima gdje god da se nalaze. To je pristup usmjeren na klijenta, mi se susrećemo s klijentima tamo gdje jesu. I ljudi nam dolaze u mnogo različitih faza. Neki ljudi nam dolaze zainteresirani za: zapošljavanje, stjecanje višeg obrazovanja ili reintegraciju sa svojim porodicama, sa svojim voljenima, traženje mreže podrške ljudi u oporavku koji dijele proživljeno iskustvo ili zbog potrebe za alatima da održe apstinenciju od droga i alkohola, uključujući i da se spase od kriminala. Ove postavke i okruženja su kreirali i razvili pojedinci koji su u dugoročnom oporavku, vođeni svojim oporavkom, orijentisanii na oporavak, kako bi zaista zadovoljili potrebe ljudi da promijene putanju svog života.
U DRP-u ste od 2001. godine, recite nam više o svom profesionalnom iskustvu u oblasti ovisnosti?
Moj put oporavka je bio izuzetno zanimljiv. Kada sam se prvi put oslobodio droge 1988. godine, zapravo sam se zaposlio u SHAR House-u. To je rezidencijalni program u kojem sam nekada bio pacijent. Ubrzo nakon što sam se tamo očistio, shvatio sam da želim da radim na polju bolesti ovisnosti. Bio sam zaista fasciniran terapeutima koji su osnažili ne samo mene, već i mnoge druge ljude da žele da žive načinom života bez droga i alkohola. Pretpostavljam da sam se tada na neki način profesionalno krstio kada pogledate moju živopisnu prošlost. U toj ranoj fazi sam shvatio da ne želim da se bavim drugim poslom. Ovo je bio posao koji me je zanimao. Ovo je bio rad od kojeg mi je srce zakucalo. Ovo je posao u kojem sam pronašao svoju svrhu i smisao života. I želio bih da mislim da sam čak postao dobar u tome, te da sam profesionalno mnogo naučio od mog pokojnog mentora, izvršnog direktora g. Alan Bray.
Tako sam radio u SHAR House-u kao pratitelj. Još u kasnim 80-im mogao se polagati državni ispit pod nazivom Osnove programa zloupotrebe alkohola i droga (eng. Fundamentals of Alcohol Drug Abuse Program – FAODP) i kada položite taj test, osjećate se kao da ste upravo stekli doktorsku diplomu. Ali sjećam se da sam ja, dobivanjem tog certifikata, spoznao više o svojoj akademskoj perspektivi. Otvorila se mogućnost da svoje lično iskustvo u ovisnosti i obrazovanje integrišem u kvalitetnog profesionalca. Kasnije, nakon šest godina trezvenosti, završio sam fakultet. Pohađao sam Wayne County Community College. Očistio sam se sa 18 godina. To je tada bilo bez presedana. Bio sam najmlađa osoba na rehabilitaciji u ustanovi u kojoj je tada bilo blizu 200 ljudi. Svi su me gledali kao svoje dijete, svog nećaka ili sina. Prosječna starost ljudi koji su tada bili na liječenju je bila 40 godina. Tako da sam mogao da budem u blizini velikog broja ljudi koji su imali mnogo iskustva. Volim da kažem, mnogo mudrosti su mi prenijeli učesnici koji su bili u programu, ali i moji terapeuti.
Dozvolite mi da se vratim u period prije nego što sam ušao u SHAR House, bio sam u programu pod nazivom Hegira Alcohol Drug Treatment Center u gradu Westland, Michigan. Ovaj program je baziran na radu stare psihijatrijske bolnice Eloise u Detroitu, a ja sam bio u tom programu dvije sedmice. Moj službenik za uslovnu kaznu me je lično dovezao na taj program. Ušao sam u njegovu kancelariju u ponedjeljak, baš na ovakav dan, jedno lijepog sunčanog dana u julu, i dolazio sam nakon jako, jako teškog i lošeg vikenda, a i bio sam bjegunac iz ustanove u kojoj sam boravio. Moja ovisnost mi je u suštini pomogla da uvidim da mi je potrebna pomoć. Dotaknuo sam dno sa 18 godina. Sjećam se da sam ušao u njegovu kancelariju i rekao: „Gospodine Hooks, treba mi pomoć“ i samo sam počeo da plačem. Rekao sam: “Treba mi pomoć.” I sjećam se da sam u petak, prije tog ponedjeljka, hodao pet milja po Detroitu uznemiren i depresivan razmišljajući o samoubistvu. Samo sam povikao: “Bože, treba mi pomoć.” Većina ljudi koji se žele oporaviti mogu samo da kažu: “Bože, treba mi pomoć.” I ja sam tako dobio pomoć. Gospodin Hooks me je lično prevezao u centar za lečenje od droga. Kao moj terapeut se pojavila žena po imenu Vanda. Bila je bjelkinja, visoka oko metar i pol. A ja sam bio klinac iz Inner City Blacka i pitao se u tom trenutku: “Šta je ovo?”. U nekim zajednicama, crnce su učili: “Ne vjerujte bijelcima.” Ali ako dovoljno snažno udarite u dno, nije vas briga za boju ničije kože. U stvari, kada dotaknete to dno, čak možete postati vrlo slijepi za boje. A ova žena, ovaj savjetnik, ovaj terapeut, njena saosećajnost, empatija i iskrenost ulivali su nadu u mene, ona me je toliko osnažila tokom te dvije nedjelje da kada sam završio, osjećao sam se kao da je ona moj Yoda, a ja Luke Skaywalker. Moć je bila na mojoj strani!
Proveo sam 14 dana na detoksikaciji i individualnoj terapiji. Mogu zaista reći da je moj oporavak tada krenuo. Ona me je ohrabrila da uđem u dugotrajno liječenje i tako sam proveo 120 dana u SHAR House-u. O tome se u današnje vrijeme ni ne priča. Nakon što sam proveo 120 dana, završivši liječenje 8. decembra 1988., odmah sam ušao u program pod nazivom Aftercare u Maybury Grand, na Detroit zapadnoj strani, gdje sam boravio dvije godine. U te dvije godine bio sam zaista izložen radu na terenu. Zaposlili su me kao nadzornika osoblja, a godinama kasnije nakon što sam položio FAODP, sam postao savjetnik za SHAR House. Poslije sam radio za Wolverine Human Services i Hudson Adult Care Home.
Shvatio sam, nekoliko godina kasnije, da moram da nastavim visoko obrazovanje da bih zaista mogao da rastem i da je potrebno da stavim taj izazov ispred sebe. Tako sam pohađao Wayne County Community College i na kraju se prebacio na istorijski Morehouse College, Atlanta, Georgia, i stekao diplomu iz psihologije. U to vrijeme, kada sam diplomirao 1998. godine, sjećam se toga kao da je bilo juče, bio sam 10 godina, tj. imao sam deceniju u oporavku i trezvenosti, i osjećao sam se kao da sam na vrhu sveta, te sam shvatio da mi treba da nastavim dalje školovanje, pa sam i magistrirao.
Kada sam se vratio iz Morehousea zaposlili su me u organizaciji koja se zvala Neighborhood Service Organization. Radio sam tamo jednu godinu, a onda me je angažovao Zdravstveni odjel i Dr. Calvin Trent mi je postao mentor. Dr.Trent je bio zadužen za Detroit gradski biro za prevenciju i oporavak od zloupotrebe supstanci. Tada sam zaista počeo da razumijem neke od unutrašnjih poslova poslovanja iz administrativne perspektive, učeći o blok grantovima, o dolarima Medicaid-a i kako su dolari dodijeljeni. Sjedio bih u odborima koji su dodijelili 35 miliona dolara širom mreže provajdera grada Detroita. Također sam imao odgovornost da djelujem kao menadžer projekta, a moj posao je bio da revidiram sve programe liječenja u Detroitu. Sproveo sam finansijske i programske revizije, tako da mi je to dalo mnogo uvida u poslovnu stranu oblasti ovisnosti.
Onda kada mi je to postalo pomalo dosadno, samo zato što je zathjevalo puno papirologije, dr. Trent je rekao: „Hej, Andre, volio bih da budeš direktor Partnerstva za koaliciju u Detroitu bez droga.“ To je bila veoma velika, uticajna koalicija koju je osnovala vijećnica grada, Alberta Tinsley-Talabi. U toj koaliciji imali smo komponentu zasnovanu na vjeri, te komponentu oporavka, koja je bila moja odgovornost da je izgradim od nule. U stvari, dr Trent je čak rekao: „Hej, Andre, evo 100.000 dolara, početni novac. Želim da kreiraš program za oporavak.” I tako su se sva ta iskustva na neki način pretočila u ono što danas znamo kao Projekat oporavka, koji smo očito mi razvili, evoluirali, te još uvijek rastemo. I želio bih reći, mi pravimo razliku u gradu Detroitu. Pokojni dr. Calvin Trent bio mi je mentor i bio mi je otac kakvog nikad nisam imao, neka počiva u miru!
Na šta ste najviše ponosni profesionalno?
Ponosan sam zbog mnogih stvari. Jedna od njih je da sam imao sreću da mi Predsjednik Barack Obama uruči nagradu pod nazivom “Šampion promjene” (eng. “Champion of Change”) tokom njegovih posljednjih dana u uredu. Dobio sam nagradu od naše nacionalne zagovaračke organizacije Faces and Voices of Recovery, “Vernon Johnson Award”. Rekao bih da mi ne radimo ovaj posao zbog priznanja, ali priznanja od strane osoba sa iskustvom širom zemlje su me definitivno inspirisala da nastavim sa radom. U profesionalnom smislu, ponizan sam i počastvovan što mogu da kažem da sam stvorio uticajnu organizaciju koja je dotakla živote hiljada ljudi širom Detroita i koja sada ima preko 50 zaposlenih.
Ponosan sam na stvaranje i razvoj te organizacije, kao i na ključnu ulogu u osiguravanju da usluge podrške oporavku sada budu naplativa usluga u državi Michigan. Prije 20 godina to nije bila naplativa usluga. I tako je naša organizacija odigrala važnu ulogu u partnerstvu sa državom Michigan, dobivajući podršku gospođe Deborah Holis i gospodina Larry Scott (direktora Michigan ureda za sisteme njege orijentisane na oporavak). I zaista su dobri. Udružili smo se sa okrugom Wayne. Udružili smo se i sa svim vladinim agencijama za finansiranje kako bismo mogli naplatiti usluge podrške oporavku. To je velika stvar u cijeloj našoj državi, kao što sigurno znate.
Sada smo u mogućnosti da održimo novi inovativni pristup, kroz proživljeno iskustvo. Mislim, proživljeno iskustvo ima veliku vrijednost. Uspjeti da neko to prepozna i finansijski podrži je veliki uspjeh.
Šta vas zadržava da radite u ovoj oblasti?
Ono što me drži su ljudi. Kada vidite ljude koji vam dolaze na dnu, pokušavajući da shvate koji je sljedeći korak, i vidite ih jednu, dvije, tri, četiri ili pet godina kasnije, i oni su u braku i imaju lijepe odnose sa svojom djecom, vlasnici su kuća, imaju pozitivne rezultate u karijeri i ostaju u oporavku. Dakle, budući da smo aktivni članovi programa od 12 koraka, imamo izreku, a ona glasi: „Ono što imamo možemo zadržati samo tako što ćemo poklanjati“. [smijeh] Dakle, to je jedna od stvari koje me motiviraju. Moji prethodnici, mentori koje sam imao u životu, su bili muškarci i žene, koji su bili veoma, veoma strastveni, saosećajni ljudi, koji su razumijeli važnost rada u centru grada kao što je Detroit, gdje na neki način gledamo potlačene, gdje vidimo osobu na dnu… koja je udarila od zemlju, ispod dna, te vidimo te ljude kako podliježu preprekama. Vidimo i pomažemo pojedincima da iskoriste svoju unutrašnju otpornost. Svjedočenje ljudi koji su prevazišli traumu, teškoće u životu. A vidjeti ljude koji žive produktivnim životnim stilom bez droga, bez kriminala je ono što me motivira da želim da nastavim raditi na ovom polju. Nikada ne mogu vidjeti dovoljno toga.
Znajući da sam jednom bio na drugoj strani kolosijeka, i ne samo to, znajući da sam izgubio članove porodice zbog ovisnosti o drogama. Kad pomislim na svoju majku, Sandra Johnson, koja je umrla od predoziranja oxycontinom 11.9.2004. Govorimo o diplomiranoj medicinskoj sestri po zanimanju. Penzionisala se iz Odeljenja za popravne kazne u državi Michigan, ali je prije penzionisanja doživjela tešku saobraćajnu nesreću, koja je za posljedicu imala veoma ozbiljnu povredu noge. Ta povreda noge je rezultirala njenom zloupotrebom oxycontina. Govorimo o ženi koja nikada nije koristila drogu ili alkohol kada sam odrastao.
Dakle, da bih to sagledao i proživio, shvatio sam i prepoznao važnost postojanja ljudi kao što smo ti i ja, koji su to osjetili na svojoj koži, koji imaju i iskustvo i znanje. Mislim da ova oblast kontinuirano raste i kontinuirano se razvija. I mislim da je važno da neko poput mene nastavi da ostane angažovan i da bude spreman za izazove, kako bismo mogli da nastavimo da utičemo i da kreiramo programe koji su sadržajniji i koji nisu nužno fokusirani na finansijski aspekt, već fokusirani na kvalitet života ljudi kojima služimo.
Kako je pandemija uticala na vaš rad?
Pandemija je na veliki način uticala na DRP. Sigurno je da smo izgubili dio prijatelja i osoblja, i ti životi su nestali. Nedostaju nam glasovi, mislim da smo ja i mnogi naši zaposleni iskusili ili doživljavali tugu i iskustvo gubitka. I opet, budući da smo u centru imamo izreku: „Kada se država Michigan prehladi, Detroit dobije gripu“. Zaista je bilo loše. Stope recidiva su se povećale zbog pandemije, a zatim, kao što znate, oporavak, cijeli model oporavka je izgrađen na sistemu socijalne podrške, na međusobnom zagrljaju, na međusobnoj ljubavi. To je bilo prije COVID-a. Tada se sve promijenilo. Tada se ohrabrujemo da nosimo maske i da se držimo na udaljenosti od šest stopa od pojedinaca. Ohrabreni smo da pružamo usluge putem telezdravstva. Ovo je beskontaktni pristup. A telezdravstvene usluge su prednost, činjenica da im možemo pristupiti. Ali mislim da je sposobnost da stvarno uspostavimo veze licem u lice koje smo istorijski stvarali sa našim klijentima, uticalo na smanjenje broja klijenata u našoj organizaciji. COVID je još uvijek živ i slobodan u našoj zajednici. Nastavljali smo da budemo progresivni, pridržavali se mjera predostrožnosti koje dolaze uz Covid-19 i bili spremni za borbu. Spremni usaditi oporavak i novi stil života za ljude koji pate od Covid-19 ili pomagati ljudima koji su u riziku od toga da li da urade pravu stvar.
Koje su najveće posljedice koje vidite na ljudima kojima služite od pandemije?
Dakle, par stvari. Jedna je anksioznost, depresija i nešto poznato kao složeni posttraumatski stresni poremećaj. Mnogi ljudi su usamljeni, a opet, cijeli model oporavka je izgrađen na prijateljstvu. Biti u mogućnosti otići na sastanke u 12 koraka, a zatim izaći i pojesti ručak, večeru ili doručak. Te osobe obično postaju članovi vaše porodice, tako da se ljudi koji nisu u mogućnosti uključiti u te aktivnosti usmjerene na oporavak nalaze usamljeni. Posljednji broj ljudi koji su umrli u zajednici za oporavak je bio 33 osobe. I, govorimo o ljudima koje nismo bili u stanju da odžalujemo kako treba. S obzirom na to da na sahranama nije bilo više od 5-10 ljudi odjednom, nismo mogli čak ni prisustvovati sahranama ljudi. Mnogo toga se dešavalo što ima veliki uticaj. I tako, kada imate anksioznost, imate depresiju, mnogo toga je zasnovano na strahu. I kada imate te strahove, mislim da kao društvo, bez obzira da li ste u oporavku ili ne, ljudi traže da pobjegnu od tih osjećaja i tih emocija. Znamo da oporavak znači prihvatanje i oslanjanje na te strahove i prihvatanje tih emocija, jer su upravo to komponente koje nam omogućavaju da rastemo i napredujemo.
Tako da moramo biti u stanju da, kako se kaže, nađemo srebrnu postavu u svemu ovome. A ponekad je to pronalaženje sebe. I tako, ako se nađemo sami, to je prilika za rast. Neki ljudi na to gledaju kao na negativnu stvar. Može imati neke negativne posljedice ako ne preduzmete nešto, ako nemate nekoga ko će vam pomoći da to obradite. Razumijem da je strah zastrašujuće mjesto. Ali jedna od stvari koje sam naučio na početku mog oporavka je šta je “zdrav strah”. Za mene, ti želiš da imaš zdrav strah od upotrebe droga. Želiš imati zdrav strah od prodaje droga. I uzmete tu energiju i pretvorite je radeći u nešto pozitivno i konkretno za sebe. I tada počinješ da rasteš. Oporavak se odnosi na rast, širenje i dodirivanje naše unutrašnjosti kako bismo mogli biti najbolja osoba koja možemo biti. Dodirivanje naše unutrašnje kreativnosti, jer strah, anksioznost i depresija je autodestruktivni put, predstavljaju smetnje. Oni su smetnje koje će nas odvesti od toga da budemo najbolji mi.
Koje dugoročne efekte vidite na terenu nakon pandemije?
Mislim da ćemo vjerovatno imati sve veći broj usluga telezdravstva, što smo sigurni da smo već vidjeli… Čuo sam da su dionice Zooma porasle, ne da pokušavam promovirati Zoom, ali siguran sam da su imali koristi od pandemije zbog telezdravstva, zbog načina na koji se sada posluje. Većina poslova, kao što znamo, se obavlja preko Zoom-a. Tako da mislim da je to bila prilika za nas da razvijemo i kreiramo neke inovativnije programe oporavka kako bismo pomogli ljudima. Mislim da smo bili kreativni i inovativni u smislu stvaranja grupa podrške na Zoomu. Očigledno, ovo je inovativno i jako sam zahvalan što ste me pozvali da budem dio vašeg bloga o oporavku, jer moramo komunicirati. Moramo nastaviti da osiguravamo da ove priče budu dostupne u našim zajednicama, i samo moramo nastaviti raditi zajedno.
Kako su se usluge morale mijenjati kao odgovor na pandemiju?
Mislim da je jedina prava alternativa bila usluge telezdravstva i razvoj tehnički pametnih alata za dosezanje teško dostupnih populacija, ali mislim da moramo biti kreativniji u uključivanju ljudi u neke terapijske pristupe koji im mogu pomoći da pronađu nadu u mjestima gdje se nalaze. Neki od izazova su bili to što neki ljudi nemaju vještine kompjuterske pismenosti, u stvari, mnogi ljudi nemaju. A onda mnogi ljudi nemaju kompjuter, a u nekim slučajevima nemaju pristup internetu. Zato mislim da je COVID-19 imao dodatno ozbiljniji uticaj na ove ugrožene i obespravljene zajednice, jer nemaju mogućnosti koje imaju druge zajednice.
Da ste u mogućnosti da se posvetite fantazijskom projektu za poboljšanje liječenja i podrške oporavku, šta bi to bilo?
Imao bih na jednom mjestu centar koji bi obuhvatao tretman, prvu fazu, drugu fazu, usluge podrške oporavku, i bio bi integrisaniji pristup gdje bismo imali i rezidencijalno liječenje. Također bismo imali ambulantno lečenje i onda bi ljudi mogli da pređu iz rezidencijalnog liječenja u stambeno zbrinjavanje, a zatim mogu preći sa rezidencijalnog liječenja na ambulantnu terapiju. Onda dok primaju ambulantnu terapiju, postojao bi integrisani pristup sa uslugama podrške oporavku. Svi bi imali ambulantnog terapeuta, a također bi im bio dodijeljen mentor za oporavak. Taj program bi trajao najmanje jednu do dvije godine.
Ako želimo zaista napraviti razliku i promijeniti živote ljudi, moramo imati realne i mjerljive programe koji su dugoročno orijentirani. Za 28 dana samo ste zagrebali površinu. I opet, rad sa stanovništvom u Detroitu gdje imate ljude koji nemaju vještine za zapošljavanje, prijevoz, imaju sporna pravna pitanja… sve to mora biti riješeno i razrađeno, a često je potrebno tri do četiri godine samo da se stvore uslovi i poradi na ovim poljima.
Oko 70% do 80% ljudi kojima pružamo usluge su muškarci. Mnogi od ovih muškaraca imaju probleme sa izdržavanjem djece gdje mogu dugovati trećem okružnom sudu okruga Wayne negdje između 50.000 i 100.000 dolara na ime alimentacije. Da ne spominjemo njihovu kreditnu sposobnost i da oni zapravo ne razumiju šta je kredit. A onda govorimo o bankovnim računima… ima dosta posla koji treba da se uradi. Još jedna komponenta koja bi bila od vitalnog značaja za mene je da se pobrinemo da imamo integrisanu komponentu fizičkog zdravlja. Došlo je vrijeme da ljudi ne samo da umiru od droge, već umiru od “viljuške”, kao posljedica COVID-19, jer se emocionalno prejedaju. I tako ćemo vidjeti povećanje komorbiditeta, ljudi koji imaju dijabetes, visok krvni pritisak, visok holesterol itd. Zdravstveni sistem je preplavljen i zasićen, tako da ljudi ne prolaze redovne zdravstvene preglede, muškarci ne dobivaju pregled prostate, žene ne idu na mamografiju. I zato bih volio vidjeti holistički pristup koji pomaže ljudima. Dakle, kada uđete u ovu kancelariju, imao bih TV monitor koji govori o holističkom programu oporavka, opisuje vaše fizičko zdravlje, vaše zdravlje i dobrobit i opisuje šta trebate učiniti da zadržite i održite svoj dugoročni oporavak, kao i da smanjite svoje šanse za recidiv. Tako da imam punu viziju fantasy agencije u glavi!
Izvor: I Just Cried Out: ‘God, I Need Help’ – Treatment Magazine