SAMHSA je objavila Godišnji nacionalni izvještaj Istraživanja o upotrebi droga i zdravlju za 2019.godinu (eng. 2019 National Survey on Drug Use and Health (NSDUH) Annual National Report)
Jedan od odjeljaka koji je privukao mnogo pažnje na Twitter-u je Tretman za upotrebu supstanci u protekloj godini (eng. Substance Use Treatment in the Past Year).
Najviše pažnje je dobilo pitanje Razlozi za nedobijanje tretmana za upotrebu substanci (Reasons for Not Receiving Substance Use Treatment).
Konkretno, da je najčešći razlog zbog kojeg “osobe sa poremećajem izazvanim upotrebom supstanci (eng. Substance Use Disorder-SUD) u dobi od 12 godina ili starije u protekloj godini nisu dobile tretman za upotrebu supstanci u specijalizovanoj ustanovi i koje su uvidjele potrebu za tretmanom bio sljedeći: nespremnost da prestanu sa korištenjem (39,9 posto)” [naglasio autor]
Zabrinjavajuće je to što naglašavanje navedenog kao glavnog razloga za netraženje tretmana pojačava mitove i stigmu o osobama koje imaju problema sa upotrebom supstanci.
Razložimo
„nedobijanje tretmana za upotrebu supstanci“ – ovaj zaključak temelji se na osobama koje nisu dobile tretman. Osobe koje dobile tretman nisu uključene. Dakle, ovo ne predstavlja osobe sa poremećajem izazvanim upotrebom supstanci (eng. SUD), već samo osobe sa poremećajem izazvanim upotrebom supstanci koje nisu dobile tretman u proteklih godinu dana.
“u dobi od 12 godina ili starije” – ovaj zaključak podrazumijeva veoma veliki dobni raspon. Pogledajmo uključene pod-raspone:
- Među adolescentima u dobi od 12 do 17 godina u 2019. godini, njih 4,6 % (ili 1,1 miliona ljudi) trebalo je tretman zbog upotrebe supstanci u proteklih godinu dana.
- Među mladim odraslima u dobi od 18 do 25 godina u 2019. godini, njih 14,4 % (ili 4,8 miliona ljudi) trebalo je tretman zbog upotrebe supstanci u proteklih godinu dana.
- Među odraslima u dobi od 26 godina ili starijim u 2019. godini, njih 7,2 % (ili 15,6 miliona ljudi) trebalo je tretman zbog upotrebe supstanci u proteklih godinu dana.
Dakle, ispitanici u dobi od 12 do 25 godina čine 37,5% uključenih u ovu statistiku. Nekoliko stvari mi pada na pamet vezano za ovu grupu. Prvo, očekivani su niži nivoi spremnosti za promjenu među ovom grupom. U slučaju ovisnosti (najtežeg oblika problema upotrebe supstanci), vrijeme između prve upotrebe i prvog traženja pomoći je obično 4 do 5 godina. Također, znamo da raniji početak obično rezultira dužom karijerom ovisnosti. Drugo, znamo da će više od polovine osoba mlađih od 26 godina s ovisnošću o alkoholu „sazreti“ ili doživjeti „spontani oporavak“ bez tretmana.
“sa poremećajem izazvanim upotrebom supstanci (eng. Substance Use Disorder-SUD) u protekloj godini” – postavlja se pitanje kako se definiše ovaj poremećaj.
Izvještaj kaže sljedeće: „Pitanja vezana za poremećaj izazvan upotrebom supstanci klasificiraju osobe među one koje imaju ovaj poremećaj u posljednjih 12 mjeseci na osnovu kriterija navedenih u Dijagnostičkom i statističkom priručniku za mentalne poremećaje, četvrto izdanje (DSM-IV).“
DSM-IV navodi dvije kategorije: zloupotrebu i ovisnost. Dijagnoza je specifična za supstancu (npr. – zloubotreba kanabisa, zloupotreba alkohola, zloupotreba opijata, itd.), a zloupotreba je blaži oblik od dve kategorije poremećaja. Dijagnostički kriteriji su sljedeći:
Maladaptivni obrazac upotrebe supstanci koji vodi do klinički značajnog oštećenja ili distresa, što se manifestuje jednim (ili više) od sljedećeg, a javlja se u periodu od 12 mjeseci:
- Ponavljana upotreba supstanci koja rezultira neispunjavanjem ključnih obaveza na poslu, u školi ili kod kuće (npr. ponovljeni izostanci ili loš radni učinak zbog upotrebe supstanci; izostanci povezani sa upotrebom supstanci, suspenzije ili izbacivanje iz škole, zanemarivanje djece ili domaćinstva)
- Ponavljana upotreba supstanci u situacijama koje ugrožavaju fizičko zdravlje (npr. vožnja automobila ili rukovanje mašinama pod uticajem supstanci)
- Ponovljeni pravni problemi povezani sa supstancama (npr. hapšenja zbog neprimjerenog ponašanja uzrokovanog upotrebom supstanci)
- Kontinuirana upotreba supstanci, uprkos postojanju trajnih ili ponavljajućih socijalnih ili interpersonalnih problema uzrokovanih ili pogoršanih efektima supstance (npr. rasprave sa supružnikom o posljedicama intoksikacije, fizički konflikt)
Jedna od kritika dijagnoze zloupotrebe po DSM IV je taj što je prag prenizak da bi se kategorizirao kao poremećaj. Na primjer, student koji je osuđen zbog maloljetničkog posjedovanja alkohola i kome je izrečena uslovna kazna, a kasnije je otkriveno da ponovo pije, ispunio bi dijagnostičke kriterije za zloupotrebu alkohola.
Izvještaj ne analizira prevalenciju zloupotrebe nasuprot ovisnosti među ispitanicima.
Također je vrijedno pažnje da većina osoba koje ispunjavaju kriterije DSM-a za zloupotrebu neće morati apstinirati da bi riješile svoj problem – većina njih će smanjiti upotrebu supstanci bez ikakve pomoći. Izvještaj također ističe da mnogim osobama koje ispunjavaju kriterije za ovisnost neće trebati tretman, a mnogi od njih će također moći da smanje upotrebu.
Vjerujem da kombiniranje ovih osoba sa onima koje imaju hronične i ozbiljne probleme s upotrebom supstanci u kategoriju Poremećaja uzrokovanih upotrebom supstanci (Substance Use Disorder-SUD) čini ovu kategoriju besmislenom. Ovo je nepopularno gledište u zagovaračkim krugovima.
„i uvidjele potrebu za tretmanom“ – ovo je pokrenulo pitanja o tome kako je određena percipirana potreba. Istraživanje o upotrebi droga i zdravlju je koristilo sljedeće pitanje: “Da li vam je bio potreban tretman ili savjetovanje u posljednjih 12 mjeseci zbog upotrebe alkohola ili droga?”
Pretpostavljam da ako pitate osobe da li im je nekad tokom prošle godine bilo potrebno savjetovanje [naglasio autor] zbog upotrebe alkohola ili droga time značajno smanjujete prag za uključivanje u grupu s „percipiranom potrebom“ za tretmanom.
„nespremnost da prestanu sa upotrebom” – zabrinutost koju su mnogobrojni zagovornici pokrenuli u više tvitova fokusira se na 40% ljudi sa poremećajem uzrokovanim upotrebom supstanci i percipiranom potrebom za savjetovanjem ili tretmanom koji se ne liječe jer su izvijestili da „nisu spremni da prestanu sa upotrebom“. [naglasak autora]
Taj odgovor ukazuje na pretpostavku da savjetovanje / tretman zahtijeva apstinenciju od (barem) supstance zbog koje se traži pomoć. Kao što je gore spomenuto, apstinencija vjerovatno nije potreban ili prikladan cilj za većinu osoba koje ispunjavaju kriterije za zloupotrebu prema DSM IV i mnoge osobe koje ispunjavaju kriterije za ovisnost.
Dakle … ova opcija mogla bi obuhvatiti bilo kojeg ispitanika s nižom ozbiljnošću problema, visokim uvidom i ambivalencijom vezanom za apstinenciju.
What’s the problem?
Šta je problem?
Da li ovaj zaključak pogrešno predstavlja osobe sa poremećajem uzrokovanim upotrebom supstanci?
Da li jača stigmu?
Ne znam da li pojačava stigmu i ne mogu sa sigurnošću reći da li pogrešno predstavlja osobe sa poremećajem uzrokovanim upotrebom supstanci. Međutim, ovo ističe problem o kojem sam pisao nekoliko puta – poremećaj uzrokovan upotrebom supstanci nije korisna kategorija. (O tome je ovdje pisao i Bill Stauffer.)
Otići ću i dalje – upotreba ove kategorije šteti osobama s ovisnošću i može povećati stigmu prema njima.
- Ova kategorija rezultira povezivanjem osoba koje imaju manje ozbiljne probleme koje „prerastu“ i osoba koje imaju hroničnu, tešku ovisnost koja je otporna na tretman.
- Ova kategorija rezultira argumentima da je umjerenost prikladan cilj za ovu kategoriju. To također rezultira argumentima da je apstinencija jedini prikladan cilj za ovu kategoriju.
- Ova kategorija prečesto pretvara „prerastanje“ u argument protiv potrebe za tretmanom.
- Ova kategorija doprinosi eroziji konceptualnih granica ovisnosti i oporavka.
Zaklanjanje stigme?
Među prigovorima da je ovo pojačalo stigmu bio je još jedan prigovor da je grupiranje odgovora prikrilo stigmu, što je trebalo biti navedeno kao najveći razlog za netraženje tretmana među osobama koje su percipirale potrebu za tretmanom.
Ovaj argument zasnovan je na tri razloga kojima se želi kvantificirati stigma što čini 41,6%.
Stigma jeste značajna prepreka tretmanu, ali pretpostavljam da 41,6% preuveličava ulogu stigme.
- Čini se sigurnim pretpostaviti da 100% od odabira „moglo bi uzrokovati negativno mišljenje komšija / zajednice“ predstavlja stigmu.
- “Nisam želio da drugi saznaju” izgleda malo manje jasno. Mnoge osobe ne žele da drugi znaju išta o njihovom zdravlju ili ličnom životu. Međutim, ta želja za privatnošću obično ne sprječava osobe da potraže tretman. Dakle, može se pretpostaviti da većina ovih odgovora predstavlja stigmu.
- „Moglo bi imati negativan efekat na posao“ čini se mnogo manje jasno. Ovo bi moglo predstavljati strah od stigmatizacije ili bi moglo predstavljati zabrinutost zbog potrebnih redovnih sastanaka koji bi mogli ometati prisustvo na poslu.
- Na kraju, ispitanici su mogli odabrati više od jednog razloga. (Odgovori ukupno iznose 193,4%.) Vjerojatno je sigurno pretpostaviti da ima preklapanja među ova tri odgovora.
Ništa od ovoga ne sugerira da stigma nije prepreka tretmanu ili da je nevažna. (Ovaj blog ima 188 postova s riječju „stigma“ od 2006. godine) Jednostavno vjerujem da su činjenice dovoljno uvjerljive bez potrebe da se napuhuje broj ljudi koji pate ili se oporavljaju. Također se brinem da se na stigmu toliko često poziva kao na objašnjenje za gotovo svaki „problem“ u ovoj oblasti tako da erodiramo značenje i uticaj ovog termina. Vjerujem da će to na kraju narušiti naš kredibilitet. (Problem stavljam pod navodnike jer su mnogi problemi u ovoj oblasti u oku promatrača.)
Vjerujem da problem s izvještajima Istraživanja o upotrebi droga i zdravlju (eng. National Survey on Drug Use and Health – NHDUH) nije način na koji su predstavljeni, već upotreba kategorije koja uključuje osobe koje donose nezdrave odluke o konzumiranju alkohola i drugih droga i osobe sa hroničnim i teškim oblicima bolesti ovisnosti. Zamislite izvještaj o „respiratornim poremećajima“ koji uobičajene prehlade i rak pluća tretira kao jednu kategoriju.
Izvor: https://recoveryreview.blog/