Prošle sedmice knjiga koju sam naručio, došla mi je u poštansko sanduče. To je knjiga Adama Hilla ’Duga šetnja kroz šumu.’ On je doktor koji je razvio ovisnost o alkoholu i oporavio se. Knjiga o njegovom putovanju je sljedeća na mojoj listi.
Knjiga o Adamovom oporavku potaknula me na razmišljanje o mojoj priči, kao i kolegama u oporavku koje sam upoznao prethodnih godina. Također, dosta sam razmišljao o onima koji su umrli od svoje ovisnosti. Tu nije bilo dileme: doktori također mogu razviti ovisnost o alkoholu i drogama. Mi također dobijemo drugačije tretmane i bolje rezultate od tretmana u odnosu na naše pacijente. Ali šta sa medicinskim sestrama?
Ako si medicinska sestra ili doktor sa problemom ovisnosti i ako za to sazna vaš poslodavac, onda ono što se dešava sa vama ako ste u Ujedinjenom Kraljevstvu u mnogočemu zavisi od velikog broja politika, ali isto tako, geografskih i lokalnih politika koje treba uzeti u obzir, a da ne spominjemo pristup regulatornog tijela.
Moj utisak je da doktori i medicinske sestre sa problemom ovisnosti imaju drugačija iskustva u Ujedinjenom Kraljevstvu kada dođe do toga da im je potrebna pomoć, iako nije naučno potvrđeno, ja vjerujem, generalno, doktori dobiju bolju podršku od poslodavaca u odnosu na medicinske sestre.
Doktori i medicinske sestre
Podsjetio sam se na rad objavljen u časopisu za Naprednu njegu[1], u kojem su Matthew Shaw i njegove kolege razmatrali ovu temu. Sasvim slučajno, jedan od autora je Daniel Angres. Preporučujem njegovu sjajnu knjigu: Liječenje izliječenog: Doktor ovisnik. Istraživači su željeli da uporede iskustva doktora i medicinskih sestara kada su prvi put potražili pomoć, kada su prošli kroz tretman i koliko dobar je njihov uspjeh bio nakon što je tretman završen. Oni su se nadali da takva interdisciplinarna poređenja u zdravstvu bi pomogla da “identifikuju različite rizike za razvoj i trajanje ovih poremećaja (ovisnosti), kao i prepreke za uspješan oporavak.”
Autori su naglasili da literatura sugeriše da doktori i medicinske sestre nisu u većem riziku od ovisnosti u odnosu na širu javnost. Ono što je bitno jeste priroda ovisnosti (poslije alkohola, lijekovi na recept su najčešći) i gdje se nabavljaju droge (na radnom mjestu). Implikacije ovoga za pacijente, za njih same i njihove porodice su potencijalno odlične.
Teorije
Neke od teorija koje su testirane:
- Doktori, koji rade sami a ne u timu, će se otkriti kasnije i sa ozbiljnijim problemima
- Medicinske sestre učestvuju u tretmanu bolje zbog njihovog rada u okruženju gdje postoji saradnja
- Medicinske sestre će iskustiti teže sankcije zbog nedovoljnog osnaživanja i zagovaranja
Kako su uopšte ovo testirali? 1092 osobe učestvovale su u programu tretmana, koji je posvećen profesionalacima koji rade u oblasti zdravstvene zaštite u SAD-u između 1995 i 1997. Nije postojala kontrolna grupa, jer bi bilo neetički poreći tretman bilo kojoj grupi (iako bi bilo interesantno imati kontrolnu grupu za osobe koje nisu medicinski radnici, a koji prolaze kroz sličan tretman). Podaci su sakupljani retrospektivno i iz eventualnih intervjua.
Upitnici su poslati potencijalnim učesnicima i samo polovina njih je bila vraćena. Istraživači su testirali mogućnost pristrasnosti odabira upoređujući demografiju onih koji su odgovorili i onih koji nisu. Činilo se da su imali skoro pa slične karakteristike. Od 105 osoba koje su se složile da učestvuju, tu je bilo 73 doktora i 17 medicinskih sestara. Ovo je činilo uzorak istraživanja.
Razlike
Na samom početku je bilo određenih razlika između grupa. Odnos žena bio je veći u grupi medicinskih sestara. Medicinske sestre su bile, u većem postotku, razvedene ili homoseksualci. Relativno više doktora u odnosu na medicinske sestre je imalo problema vezanih za poremećaje ličnosti, ali doktori su funkcionisali malo manje dobro. Veći broj doktora je referirano u tretmanu putem PHP-a- Programa za zdravlje ljekara, a medicinske sestre od strane njihovih poslodavaca.
Uzorak korištenja supstanci se značajno razlikovao. Za doktore, 30 % njih je koristilo samo alkohol, 28% ih je uzimalo samo opijate a 30 % njih je koristilo alkohol i opijate na recept, dok je 65% medicinskih sestara bilo oslonjeno samo na opijate na recept. Medicinske sestre nisu bile sklone politoksikomaniji, samo tri su koriste više od jedne supstance.
Oporavak
U ovom radu imamo mnogo interesantnih zaključaka. Šta je potaknulo doktore i medicinske sestre da potraže pomoć? Da li je to bio neki zdravstveni problem ili problem vezan za međuljudske odnose? Da li su to bili pravni problemi ili socijalna dezintegracija? Ne, to je primarno bilo zbog posla. Medicinske sestre i doktori stavljaju svoj posao ispred svega ostalog, uključujući i emocionalni stres.
Obje grupe su identificirale svoje učešće u programu od 12 koraka kao nešto što je bitno za njihov oporavak, ali medicinske sestre su prijavile veće oslanjanje na druge ljudima u oporavku. U follow up studiji, skoro tri četvrtine u obje grupe, su imali aktivne licence za rad, a medicinske sestre su radile više sati u odnosu na period prije nego što je oporavak počeo, dok su doktori radili manje.
Stopa medicinskih sestara koje su postavljene na probni rad, bila je ne samo veća u odnosu na doktore prije tretmana, već je bila disproporcionalno viša u odnosu na doktore poslije tretmana. Slično tome, iako je i za medicinske sestre i za doktore bilo jednako vjerovatno da će iskusiti profesionalne sankcije prije tretmana, za medicinske sestre (53%) je bilo više vjerovatno da će biti sankcionisane nakon tretmana u odnosu na doktore (35%). U follow up studiji, medicinske sestre su češće bile više uznemirene i na više mjera u odnosu na doktore i autori kažu da medicinske sestre rade u situacijama gdje je postoji više okidača za relaps, mada ja nisam vidio ubjedljiv dokaz za to.
U ovom istraživanju postoje neka očita ograničenja koje autori priznaju. Broj i proporcije medicinskih sestara otežavaju ova robusna poređenja. Samo 14% doktora su bile žene, dok ih je 82% među medicinskim sestrama, što ukazuje da rodni problem mogu biti zbunjujući. Kontrolna grupa bilo koje vrste nije postojala i svi podaci su sakupljeni na jednoj lokaciji. Sve navedeno ograničava validnost generalizacije, iako to ne bi trebalo da guši debate.
Rezultati Istraživanja
I njihove hipoteze – da li doktori imaju više problema sa dijeljenjem činjenice da imaju problem? Ova pretpostavka bila je podržana podacima.
Da li se medicinske sestre više angažuju u tretmanu? U ovoj studiji, doktori su koristili intenzivniju podršku u odnosu na medicinske sestre. Autori pretpostavljaju da bi to moglo biti zato što doktori to sebi mogu priuštiti. Doktori su smanjili svoje radno vrijeme tokom oporavka, dok su ga medicinske sestre povećavale i tu postoji povezanost sa većim psihološkim distresom. Ponovo, ovo može biti objašnjeno razlikama u primanjima.
Šta sa trećom hipotezom: medicinske sestre doživljavaju strožije profesionalne sankcije zbog manjeg osnaživanja i zagovaranja? Na žalost, ova hipoteza se čini podržana tj. da medicinske sestre dobijaju nepravedan tretman ili uvjete:
“Dakle, grupa koja najmanje može priuštiti da izostaje sa posla čini se vrlo vjerovatnim da bude ukorena i za njih je najmanje vjerovatno da će tražiti skuplje pravno zastupanje.”
Pojavio se i jedan slučajni nalaz. U ovom uzorku, 7% doktora počinilo je “seksualno uznemiravanje” a 18% medicinskih sestara bile su žrtve nasilja. To u okviru studije, posmatramo sa stanovišta rodnih razlika između uzoraka. Ovo je bilo zabrinjavajuće.
Ono što je bilo posebno bilo interesantno jeste da su ishodi vezani za upotrebu supstanci bili isti i za doktore i za medicinske sestre: svi učesnici su prijavili apstinenciju, iako su doktori u prosjeku imali veću dužinu apstinencije u odnosu na medicinske sestre, što za mene povlači pitanje: da li možemo očekivati bolje ishode od opšte populacije, ukoliko dobiju pristup istoj vrsti tretmana koju doktori inače dobiju?
Imperativi
U zaključku, autori se nadaju da ova istraživanja i sva koja slijede: “mogu pružiti više informacija za razvoj programa u svrhu prevencije zloupotrebe supstanci u medicinskim okruženjima, tretirati medicinske radnike sa pojavom prvih simptoma, usmjeriti zagovaranja organizacija koja se bave ovim radom te urediti sankcije, kako bi bile efikasno sredstvo za: pozivanje na odgovornost, oporavak i obeshrabrivanje daljnjeg konzumiranja.
Julie Worley je u časopisu Psihosocijalna njega[2] (eng. Journal of Psychosocial Nursing), izjavila da postoje barijere za medicinske sestre da dobiju tretman za poremećaje uzrokovane upotrebom supstanci uključujući ‘širok raspon Alternativnih i Disciplinskih programa, nekonzistentno finansiranje za tretman kao i manjak politika i podrške za one koji su na studiju za medicinske sestre.’ Sa ovim istim izazovima se suočavaju i doktori, ali u odnosu na sve, ja ipak mislim da su putevi za tretman, oporavak i povratak na posao češće lakši za nas.
Vještine koje su postale narušene kod zdravstvenih radnika mogu procvjetati ponovo u oporavku i važno je da smo svjesni problema, da ga možemo pomoći identificirati i podržati kolege da potraže tretman i podršku u oporavku. Naravno, stigma sprječava mnoge u dijeljenju da imaju problem. U posljednje vrijeme, imamo sve više doktora koji otvoreno dijele svoje priče ovisnosti i oporavku, što ja smatram izuzetno korisnim u pobjedi nad stigmom. Nisam toliko upoznat sa javnim narativima vezano za medicinske sestre, ali ako znate neke, molim vas da postavite linkove ispod.
(Ovo je unaprijeđena verzija bloga koji je pisan prije.)
Nastavak diskusije: @DocDavidM
[1] Shaw MF, McGovern MP, Angres DH, Rawal P. Physicians and nurses with substance use disorders. J Adv Nurs. 2004 Sep;47(5):561-71. doi: 10.1111/j.1365-2648.2004.03133.x. PMID: 15312119.
[2] Worley J. Nurses With Substance Use Disorders: Where We Are and What Needs To Be Done. J Psychosoc Nurs Ment Health Serv. 2017 Dec 1;55(12):11-14. doi: 10.3928/02793695-20171113-02. PMID: 29194558.
Izvor: https://recoveryreview.blog/