Prošle sedmice, vrhunac moje sedmice nije bilo izlaganje na konferenciji ili dovršavanje mog dijela vrlo zahtjevne aplikacije za finansiranje, iako su obje stvari bile zadovoljavajuće. Međutim, najljepša stvar koja se desila prošle sedmice bila je kratki razgovor sa mojom bivšom pacijenticom, koja se vratila kako bi mi rekla: “Hvala.” Posebno je istakla kako su lično iskustvo podrška osobe sa iskustvom ovisnosti i oporavka imali veliku ulogu u njenom oporavku. Bio sam ganut zbog njene zahvalnosti i onime što je rekla.
U Škotskoj, naše politike vezano za droge i alkohol – Prava, poštovanje i oporavak, naglašava važnu ulogu koju lična iskustva moraju imati, kako bi se osobama sa poremećajima uzrokovanim upotrebom supstanci pomoglo da postignu svoje ciljeve. Oni, kao i njihove porodice trebaju: da se njihov glas čuje (p4), da budu uključeni kao ključni partneri (p7), da budu shvaćeni kao ključni resursi (p15), da budu viđeni kao eksperti (p17), da budu uključeni u dizajniranje, razvijanje i pružanje servisa (p31) i moraju “biti u srcu” pristupa koji uključuju cijelu porodicu.
Škotska je pohvaljena zbog svog pristupa u posljednjem blogu od strane akademika iz Velike Britanije, profesora Davida Best-a i američke ekonomistice, Sonie Martin. U tekstu na Putevi Oporavka (Rec-Path), oni procjenjuju politike vezane za oporavak na obje strane Atlantika. Iako postoje stvari koje vrijedi proslavljati, “diskonektovanost između politika i praksi” ih zabrinjava.
Teme kojima se stalno vraćam, uključuju tenzije između prioriteta javnog zdravlja i šta pojedinci i njihove porodice žele od tretmana, kao i polarizacija debate o smanjenju štete/oporavku i uloga profesionalca u odnosu na osobe sa ličnim iskustvom ovisnosti i oporavka u podržavanju puteva oporavka.
U svojoj kvalitativnoj studiji deset osoba koje u svom radu koriste lično iskustvo ovisnosti i oporavka, iz Ayrshira, sa zapada Škotske nazvanoj: “To nije oporavak od 9 do 5”, Martin Anderson i njegove kolege došli su do zaključka da je osam ispitanika imalo određene negativne poglede vezano za ‘prekomjerna medicinska rješenja’, dok je pripadnost grupi Oporavak Ayr igralo centralnu ulogu u njihovom opravku, davajući im značaj i svrhu. Podrška osoba koje imaju lično iskustvo ovisnosti i oporavka omogućila je integraciju ‘u mrežu podrške koja nije isključivo ogranična na sastanke i individualne razgovore’, nego je takva vrsta podrške bila identifikovana, i od strane moje bivše pacijentice, kao sredstvo pružanja ‘svrsishodne socijalne uloge’ i kreiranja ‘temelja za oporavak.’ Mali, ali zvučan broj.
Jedna stvar, za koju je visoko vjerovatno da može uticati na ishode i smanjiti štetu, jeste moćni efekat povezanosti sa osobama koje imaju slično iskustvo i to je nešto što bi trebalo biti sastavni dio sistema brige orijentisanih ka oporavku. Ne treba reći da intervencije od strane profesionalaca nisu ključne za mnoge puteve oporavka, nego za mnoge predstavlja veoma mali dio puno šire slike. Vjerujem da imamo tendenciju preuveličavati ulogu medicinskih intervencija i ja to govorim kao doktor koji je strastven u pružanju dobre medicinske brige. Značajno je napomenuti da tokom protekle decenije, u Sjedinjenim Američki Državama (SAD), kao ni u UK skoro pa uopće nike bilo finansiranja usmjerenih ka istraživanju sistema brige orijentisanih ka oporavku.
Mi ne znamo koliko smo dobri u aktivnom povezivanju korisnika naših servisa sa uzajamnom podrškom i organizaijama čiji se rad temelji na ličnim iskustvima oporavka (eng. LEROs). Mi nemamo usaglašen okvir za praćenje ovoga – vjerovatno zbog manjka interesa ili percipirane relevantnosti za mnoge iz ovog područja. Nedostatak istraživanja o oporavku je isto nešto što frustrira mnoge od nas koji bi željeli da vide više balansa. Kao što je Anne Marie Ward, osnivačica FAVOR UK-a, rekla o oporavku, na posljednjem sastanku Parlamentarne skupštine svih stranaka: “Mi ne trebamo više istraživanja u vezi ovisnosti, mi imamo toga i previše, nama trebaju studije o tome šta nam pomaže da se oporavimo.”
Grupa na kojoj predsjedavam za Škotsku vladu vezano za Rezidencijalnu rehabilitaciju, preporučila je da istraživači namjenski gledaju na ovaj problem ishoda oporavka (za rezidencijalnu rehabilitaciju). Suština je da, ako se u budućnosti nastave provoditi istraživanja koja će isključivo biti fokusirana na medicinske intervencije, onda ćemo upasti u Kvaku 22 fraze koju često čujemo – ‘ovdje nema dokaza’ za bilo šta drugo. Naš nedostatak da izgradimo i pružimo sisteme brige koji su orjentisani na oporavak (nešto što se tražilo već dvije decenije, pod jednim ili drugim imenom, i nešto što je mnogo šire od medicinski vođenih intervencija) je izvod srama za nas.
Iako postoje određene razlike između UK i SAD (uglavnom načina na koji je zdravstvo plaćeno kroz osiguranje), Best i Martin podcrtavaju šta vide kao zajedničke probleme:
- Dominacija politika i praksi od strane kliničkih ‘eksperata’
- ‘Stalno vraćajuće’ pitanje vezano za smanjenje štete ili oporavak i klatno koje se klati u politikama vezano za to
- Manjak vidljivosti i odgovornosti od strane kreatora tih politika
- Hegemonijski uticaji različitih disciplina
- Kontinuirana sjena farmaceutske industrije
Naglasak ličnom i iskustvenom, prije nego na kliničkom oporavku – i na iskustvenu, radije nego profesionalnu ekspertizu – je ono gdje je jaz najočitiji između onih sa ličnim iskustvom i medicinskim ili ekspertima za politike.
Martin i Best, 2021
Ovo nije univerzalno, zaista imam beskrajno poštovanje za svoje kolega koji rade u oblasti tretmana čija je praksa susojećajna, radna i vođena vrijednostima, ali gdje oni postoje, stavovi iza ovog jaza su rijetko eksplicitni (iako to sasvim sigurno mogu biti, sa jednim ekspertom u Škotskoj koji opisuje potencijalni uticaj ličnog proživljenog iskustva u Trumpovom stilu kao ‘lažne vijesti’). Umjesto toga, ja ih čujem ublaženo na svakodnevnoj bazi. Sve ove i slične reference vidim kao suptilnu stigmu.
Martin i Best zaključuju:
“Dijeljena zabrinutost, u SAD i UK je to da povećana ulaganja povećana javna briga i pažnja, nisu dovela do novih načina razmišljanja, nego su većinom završili radeći jedno te isto. Više osoblja koje se bavi tretmanom, više servisa za liječenje i jako malo ključnih lekcija od opravka – poslova, prilika za stanovanje i puteva za kapital lokalne zajednice i resursa. U Škotskoj, McGarvery (2018) govorio je o ovome kao o samoočuvanju ‘industrije siromaštva.’
Ovo je teška poruka za čuti. Mnogi od nas rade ono najbolje u neumoljivoj potražnji, uprkos naizgled nerješivim problemima, sa ograničenim resursima i visokim stepenom rizika. Opasnost jeste što reagujemo odbrambeno. Ove teme ne vidim kao lični napad ili prijetnju našoj autonomiji, već kao pozive da se stvari mogu drugačije uraditi. Ovdje mora biti neki srednji put, gdje eksperti sa ličnim iskustvom ovisnosti i oporavka, kao i eksperti po praksi, mogu sjesti za stol kao jednaki. Sve više nas sada imaju obje kvalifikacije, što može imati svoje izazove, ali isto tako može imati i posebne prednosti. Sa pravim pristupom mi možemo biti mostovi jedni drugima.
Snaga ličnih iskustava koji mogu dati nadu, biti snažan model za ponašanje i podršku drugima u ranom oporavku, je fenomenalna. To očigledno nisu ‘lažne vijesti.’ Sjetim se svoje zahvalne pacijentice koja je pomogla sebi i drugima, koristeći svoje lično iskustvo. Ona je pomogla našim servisima. Pomogla je meni. Snaga ličnog iskustva da oblikuje i pomogne u pružanju politika i servisa ima isti potencijal, ali iako sve to možete naći napisano na stranicama politika i smjernica koje još nismo testirali na smislen način.
Za profesionalce i one sa ličnim iskustvom ovisnosti i oporavka, da sjede kao jednaki za istim stolom, taj sto mora biti dovoljno veliki, pozivnice moraju biti poslane, vrata otvorena, stolice udobne i svi moraju imati priliku da nešto kažu, da se njihov glas čuje. Ono što je ključno, glas onih sa ličnim iskustvom ovisnosti i oporavka mora se čuti na značajan, smislen način. To jeste, na način koji može uticati na bolje politike i pomoći da se one provedu u djela.
Izvor: https://recoveryreview.blog/