Glavna strategija novog pokreta za oporavak je dijeljenje naših priča na javnim i profesionalnim skupovima, kako bi na taj načini mijenjali percepciju javnosti i javne politike vezane za zavisnost i oporavak.
Polazeći od ranijih društvenih pokreta, utvrdili smo da su „kontaktne strategije“, koje podrazumijevaju povećanje ličnog kontakta između marginalizovane i nemarginalizovane populacije, jedno od najefikasnijih sredstava za smanjenje stigme i diskriminacije kao i za širenje mogućnosti za potpuno uključivanje u zajednicu. Stavovi javnosti prema osobama u oporavku od alkohola i droga postaju pozitivniji kada su pripadnici javnosti izloženi pozitivnom uticaju osoba koje žive u dugotrajnom oporavku sa kojima se mogu identifikovati.
Takođe smo utvrdili da postoje i ograničenja ovog pristupa javnom dijeljenju priča o oporavku. Promjena ličnih stavova osoba koje su čule naše priče nije uticala na veliki dio institucionalnih mehanizama (npr. zakona, politika i istorijskih praksi) koji su negativno uticali na pojedince i porodice koji imaju problema s alkoholom i drogama. I dvadeset godina nakon novog pokreta zagovaranja oporavka, diskriminacija je i dalje sveprisutna. Moramo biti oprezni kako bismo spriječili da se naše priče ne “prisvoje” da bi služile tuđim interesima. Kada se to dogodi, doživljavamo dalju marginalizaciju.
Osobe u oporavku se suočavaju sa diskriminatornim preprekama u stanovanju, zapošljavanju, obrazovanju, profesionalnom licenciranju, zdravstvenoj zaštiti i brojnim oblastima vezanim za javno učešće (kao što su glasanje i obavljanje javnih funkcija). Zakoni i propisi koji su namijenjeni da nas štite od diskriminacije se i dalje se ne sprovode. Tretman zavisnosti i dalje je neujednačenog kvaliteta, često mu nedostaju orijentisanost na dugoročni oporavak, a ograničen je i u svojoj pristupačnosti i dostupnosti.
Previše zajednica nema dugoročne programe podrške za oporavak, a osobe u oporavku i dalje nisu zastupljene u diskusijama i odlukama koje se odnose na politike o alkoholu i drogama te krivičnom pravosuđu.
U tom kontekstu mora nam biti jasno šta naše javno pripovijedanje može i ne može postići, a s tim u vezi i ko je tačno odgovoran za uklanjanje ukorijenjenih politika i praksi koje imaju direktan uticaj na naše živote.
Postoji paradoks u našim naporima protiv stigme. Moramo se suprotstaviti represivnim preprekama za oporavak i za potpunu uključenost u život zajednice. Kao što je Frederik Daglas jasno i rječito rekao, “Moć ne ustupa ništa bez pritiska.” Istorijska inercija, lični i institucionalni interesi održavaju represivni tretman i to sve dok neko to ne ospori. A ko će to učiniti ako ne osobe u oporavku?
Ipak, krajnja odgovornost za uklanjanje diskriminatorne prakse je u rukama sistema unutar kojih takva opresivna mašinerija opstaje. Odgovornost za uklanjanje diskriminacije imaju oni koji diskriminišu. Dijeljenje savršene priče o oporavku samo po sebi neće okončati diskriminatorne prakse.
Pa gdje se onda uklapaju priče o oporavku? Naše priče su sredstvo za humanizaciju zavisnosti i oporavka – sredstvo za borbu protiv mitova, zabluda i karikatura koje su omogućili drugima da nas objektivizuju i izoluju. Naše priče su poziv ljudima da preispitaju njihove izvore i načine rješenja problema sa alkoholom i drogama.
Naše priče su sredstvo za izgradnju odnosa koji nas uključuju u zajednicu, kao ljude koji dijele snove i težnje sa drugima. Naše priče, direktno ili indirektno, takođe predstavljaju Daglasov zahtjev za promjenom struktura koje su spriječile da drugi primjete našu ljudskost i učinile da nas se boje, izbjegavaju ili kažnjavaju.
To uključuje mnogo više od promjene percepcije, stavova i ophođenja prema osobama sa životnim iskustvom zavisnosti i oporavka. Uključuje identifikovanje i eleminisanje preciznih mehanizama ( npr. politika i praksi) putem kojih je institucionalizovano socijalno izbjegavanje i diskriminacija.
To ne znači da osobe u oporavku nemaju ulogu u ovom procesu promjena, niti da bismo trebali pasivno prihvatiti status žrtve suočeni s takvim sistemskim izazovima. Mi možemo preuzeti odgovornost za svoj lični i porodični oporavak, pomiriti se sa onima kojima smo naštetili i dosegnuti osobe koji još uvijek pate. Možemo učestvovati u istraživanjima usmjerenim na oporavak (kako bismo stvorili nauku o oporavku koja može razriješiti zablude o oporavku), u protestima i zagovaranju, dijeliti naše priče o oporavku na javnim i profesionalnim obrazovnim događajima i predstavljati svoje životno iskustvo u okruženjima gdje se kreiraju politike. Ovakve aktivnosti su doprinijele brojnim pozitivnim promjenama.
Naše priče posjeduju neizmjernu moć sve dok prepoznajemo da one same neće stvoriti socijalne institucije koje podržavaju oporavak ili inkluzivne zajednice usmjerene ka oporavku.
Ne smijemo dopustiti da naše priče budu površna dekoracija, dok diskriminacija ostaje sveprisutna, čak i među nekim grupama i institucijama koje prividno podržavaju naše pripovijedanje. Naše priče moraju sadržati specifične pozive na institucionalne promjene. Moramo smatrati odgovornim pojedince i institucije koji diskriminišu sve dok ne promjene takve uslove.
Način na koji oblikujemo i iznosimo svoje priče za javnu / profesionalnu publiku važan je element ovog procesa društvenih promjena. Organizacije za zagovaranje oporavka imaju odgovornost da pripreme i podrže pojedince koji su se odzvali pozivu da služe kroz javno dijeljenje svojih životnih priča.
To uključuje izgradnju etike zajednice koja štiti sve osobe koji posjeduju hrabrost i privilegiju dijeljenja svojih priča o oporavku na javnim forumima. Prikupljanje naših priča bez smislenog dijaloga o tome na koji način će se naše priče korisiti i kakvu zaštitu ćemo dobiti je neprihvatljivo.
Ovo je prvi u seriji blogova o privatnosti i javnom zagovaranju oporavka. Nadamo se da će se priča o oporavku smjestiti u širi kontekst. Preostali blogovi će istražiti rizike javnog pripovijedanja o oporavku, etiku javnog dijeljenja priča o oporavku i predložiti smjernice za zaštitu privatnosti i sigurnosti u vezi javnog pripovijedanja. Poticaj za ovu seriju blogova dolazi iz saznanja o pojedincima koji su doživjeli nenadoknadivu štetu povezanu sa njihovim naporima za zagovaranje.
Izvor: https://recoveryreview.blog/