Nijedna kultura nema neutralan stav prema psihoaktivnim supstancama. Takve supstance se svrstavaju u četiri kategorije koje se međusobno preklapaju: proslavljene ili koje se odobravaju (ritualizovane, promovisane i komercijalizovane), instrumentalne (regulisano je ko, kad, gdje i kako ih koristi), tolerisane (dostupne ali se obeshrabruje njihova upotreba i društveno su stigmatizirane) ili zabranjene (stigmatizirane i strogo kažnjive zakonom). Ovakva podjela je podložna brzim promjenama tokom vremena. Pomislite samo koliko su, na primjer, ovih kategorija promijenili alkohol, duhan, kofein, marihuana, kokain, metamfetamin i opijati tokom američke istorije ili samo u toku vašeg života.
Društveni i pravni status psihoaktivnih supstanci razvija se pod snažnim političkim, ekonomskim, društvenim i vjerskim silama. Takve kulturne odrednice utiču na dostupnost droga, veličinu i karakteristike populacije koja ih konzumira, promjenjivost i cijenu proizvoda, kao i čistoću i potenciju, način korištenja, kao i kada i gdje se može javiti upotreba droga. Istorijski gledano, industrije dozvoljenih i nedozvoljenih droga igrale su ključnu ulogu u širenju svake od ovih dimenzija, a vjerske i zdravstvene institucije služile su kao ograničavajući uticaj kroz ove dimenzije.
Trenutno, u Sjedinjenim Američkim Državama postoji nekoliko istorijski važnih trendova koji se odnose na kulturni status psihoaktivnih supstanci. Kofein postiže nivo proslavljanja i ritualizacije bez presedana unutar kulture. Kanabis se sve više destigmatizuje, dekriminalizuje, medikalizuje, legalizuje i komercijalizuje. Duvanski proizvodi i duvanska industrija se suočava sa povećanom stigmatizacijom i naporima za kontrolu. Povećana je kontrola nad opijatima, a farmaceutske kompanije povezane sa opijatima suočavaju se sa kaznama za profiterstvo i marketinšku neumjerenost. Manje kulturalno vidljive su promjene u korištenju alkohola, porast smrtnih slučajeva povezanih sa alkoholom kao i sve veća diversifikacija i promocija alkoholnih proizvoda.
Ove promjene označavaju i znatne promjene unutar kulture. Na primjer, fizički i društveni prostori u kojima se mogu kupiti i koristiti duvanski proizvodi se smanjuju, dok se u isto vrijeme prostori za kanabis sve više šire. Ovaj kratki esej je dodatno istraživanje moje zainteresovanosti za takve prostore i šta oni znače za osobe koje se oporavljaju od zavisnosti od različitih psihoaktivnih supstanci.
Nekoliko trendova povezanih sa širenjem „trijeznih mjesta“ u lokalnim zajednicama je vrijedno spomena.
Prvi je širenje institucija za podršku u oporavku i aktivnosti izvan programa tretmana zavisnosti i formalnih organizacija uzajamne pomoći kao što su Anonimni Alkoholičari i drugi programi 12 koraka, kao i sve veća mreža vjerskih i sekularnih organizacija za uzajamnu pomoć u oporavku.
Ove nove institucije uključuju organizacije koje podržavaju oporavak u lokalnoj zajednici (fokusirane na zagovaranje, podršku osoba koje imaju životno iskustvo oporavka i programe smanjenja štete), domove za oporavak, srednje škole za oporavak, studentske programe oporavka, crkve i službe za oporavak, kafiće za oporavak, pozorišne grupe za oporavak, sportske i avanturističke događaje, klubove knjiga i muzičke festivale za oporavak, da navedemo samo neke od njih. Kolektivno, ove nove institucije fokusirane na oporavak proširuju fizički, psihološki i društveni prostor u kojem oporavak može rasti unutar lokalnih zajednica. Oni stvaraju društveni svijet koji podržava oporavak, bez opojnih droga u kojem ljudi koji traže bijeg od zavisnosti mogu živjeti, voljeti, učiti, slaviti i zabavljati se.
Drugi trend obuhvata pokret “trijezan-radoznao” (eng. “sober-curious”) i srodne pokrete čiji članovi traže zdraviju i ugodniju alternativu društvenim aktivnostima koje inače uključuju alkohol/drogu. To uključuje porast wellness klubova, nutricionističkih grupa, “trijeznih” barova i drugih grupa fokusiranih na zdravlje koje sponzorišu aktivnosti bez alkohola i droga. Pokret “trijezan-radoznao” uključuje „Suhi januar“ i druge aktivnosti koje ljudima pružaju organizovan način da isprobaju trezvenost kao zdravi način života. Rastuća mreža preduzeća iskoristila je ovaj pokret kao priliku za profit, koja su prije mjera zabrane zbog pandemije, nudila bezalkoholna pića („mocktails“, bezalkoholna piva i vina) na mjestima gdje nema alkohola.
Gore navedeni trendovi ukazuju na to da se mjesta bez droge u lokalnim zajednicama proširuju za ljude koji se identifikuju kao osobe u oporavku od zavisnosti, kao i za ljude koji su zabrinuti zbog svog konzumiranja alkohola ili droga i žele probati stil života bez droge i bez potencijalne stigme vezane za tretman zavisnosti ili uključivanja u programe uzajamne pomoći.
Ovi trendovi sugerišu kritički važnu strategiju za zagovaranje oporavka i organizacija za podršku u oporavku: proširite lokalne institucije za podršku u oporavku i mjesta koja podržavaju oporavak unutar lokalnih zajednica kojima služite. Ovo pomiče našu viziju dalje od podrške ličnom putu oporavka pojedinaca i porodica ka stvaranju fizičkih i društvenih svjetova koji prihvataju i pozdravljaju životni stil bez droge.
U svojoj najnovijoj knjizi “Kako razgovarati sa strancima”, Malcolm Gladwell istražuje koncept spajanja – ideju da su „ponašanja povezana sa vrlo specifičnim okolnostima i uslovima.“ U ovom pogledu, zavisnost je sudar između lične osjetljivosti, sve veće farmakološke moći psihoaktivnih supstanci i društvenih konteksta koji ohrabruju izlaganje drogama i pojačavaju intenzitet efekata samih droga. Slično tome, oporavak je kompleksan spektar ideja, ponašanja, osjećanja i odnosa koji se javljaju i nagrađuju unutar specifičnih fizičkih i kulturnih okvira. Promijenite kontekst i promijenićete vjerovatnoću za pojavu zavisnosti kao i oporavka.
Fizička mjesta i sociokulturni kontekst ostavljaju duboke posljedice na ljudsko ponašanje – -stvarnost koja se prečesto zanemaruje u biološkim modelima zavisnosti. Repertoar ponašanja koja čine stanja zavisnosti i oporavka od zavisnosti puno je više od izraza intrapersonalnih ranjivosti i snaga – više od odraza gena, karaktera i ličnosti. Lično ponašanje može odražavati uticaj ili dominaciju ekosistema u kojima se neko nalazi ili je zarobljen. Ovo predlaže potrebu za širenjem našeg fokusa izvan intrapersonalnog ka ekologiji oporavka – stvaranja društvenih konteksta koji potiču oporavak i suzbijaju faktore okoline koji povećavaju rizik od zavisnosti.
Dakle, da li nastavljamo sa slanjem osoba koje su u “krhkom oporavku” u okruženja u kojima mogu preživjeti samo najjači? Ili treba da gradimo lokalne zajednice koje podržavaju oporavak u kojima čak i osoba u “najkrhkijem oporavku” ima šansu za opstanak? To su pitanja sa kojima se suočavamo kao zemlja i kao ljudi koji rade u oblasti zavisnosti/oporavka. Uvijek moramo pristupiti oporavku na ličnom nivou, ali moramo razmišljati i o oporavku u njegovim lokalnim, regionalnim, nacionalnim i globalnim kontekstima. I zavisnost i oporavak odraz su ekologije u kojoj su se ugnijezdile.