Dva poremećaja koja su usko povezana, a mogu uključivati niz drugih problema u ponašanju, predstavljaju jedan od najvećih izazova u tretmanu ovisnosti.
Tužna je životna činjenica da duboko traumatični događaji nisu neuobičajeni. Kriminalni napad, prirodna katastrofa, rat, porodično nasilje, zlostavljanje djece, seksualni napad – takva iskustva, koja se događaju iznenada ili kao dio dugotrajnog i hroničnog obrasca, ometaju normalan život i mogu stvoriti osjećaje nelagode, opasnosti i nepovjerenja. Kao što će vam svaka osoba koja se bavi tretiranjem ovisnosti reći da se ljudi, koji su izloženi takvoj traumi često okreću alkoholu ili drogama kako bi im to pomoglo da se nose sa emocionalnom boli i poremećajem. U ozbiljnim i dugotrajnim slučajevima, ponašanje se razvija u jedno od najtežih stanja tokom tretmana: istovremenu pojavu posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP) i poremećaja upotrebe supstanci (eng substance use disoder – SUD)
„Možemo vidjeti da je izloženost traumatskim događajima dio normalnog ljudskog iskustva,“ kaže Heidi Zinzow, profesorica na Odsjeku za psihologiju na Clemson univerzitetu i licencirani klinički psiholog sa iskustvom u radu sa traumom. „Ali ponekad se kod ljudi kao odgovor na traumu javlja niz simptoma koji postaju problematični.“
Taj skup simptoma – koji se ponekad naziva i složeni PTSP – stvara izazove za liječenje i oporavak, ali uspješne strategije su dostupne i ljudi se oporavljaju.
Prevalencija posttraumatskog stresnog poremećaja i poremećaja ovisnosti o supstancama
Historijski gledano, PTSP je usko povezan sa vojnicima u ratovima – stanje je nazvano “granatni šok” u Prvom svjetskom ratu i “borbeni umor” u Drugom svjetskom ratu, prije nego što je 1980-tih prepoznato kao stanje koje danas poznajemo. Stoga, ne čudi da američko Ministarstvo za pitanja veterana (eng. U.S. Department of Veterans Affairs – VA) ima Nacionalni centar za PTSP (eng. National Center for PTSD). To je jedan od vodećih svjetskih centara za istraživanje i edukaciju o PTSP-u, koji pruža mnoštvo informacija za klijente i osoblje o PTSP-u i njegovoj povezanosti sa poremećajem ovisnosti o supstancama i drugim poremećajima.
Prema Ministarstvu za pitanja veterana, otprilike šest od sto amerikanaca će imati PTSP u nekom trenutku u svom životu i kako navodi Ministarstvo za pitanja veterana, žene imaju dva puta veće šanse nego muškarci da razviju PTSP u toku svog života. Istraživanja pokazuju da općenito muškarci imaju veću vjerovatnoću da će doživjeti traumatične događaje, dok žene imaju veću vjerovatnoću da će razviti PTSP. Izloženost muškaraca češće uključuje nesreće, katastrofe i neseksualno nasilje a žene češće doživljavaju seksualno zlostavljanje i seksualno zlostavljanje u djetinstvu. Istraživači pretpostavljaju da navedene vrste izloženosti mogu uzrokovati veću emocionalnu patnju, objašnjavajući višu stopu PTSP-a kod žena.
U stvari, neće svi razviti PTSP kao odgovor na traumatsko iskustvo, istraživači predviđaju da će jedna trećina razviti PTSP. (Predmet istraživanja je pitanje zašto neke osobe razviju PTSP dok druge ne.) Nadalje, sve osobe koje imaju PTSP nemaju poremećaj ovisnosti o supstancama. PTSP može doprinijeti zloupotrebi supstanci, ali upotreba supstanci sama po sebi može prethoditi PTSP-u i produžiti ga. Komplikovano, zar ne?
Opće je poznato da netretirana trauma podupire velik dio poremećaja ovisnosti o drogama. „To mogu biti iskustva iz ranog djetinjstva, katastrofalni događaji, lični napadi“, kaže Trish Caldwell, viša potpredsjednica kliničkih službi u Američkim centrima za oporavak (eng. Recovery Centers of America) i vodeći edukator o traumi i poremećajima upotrebe supstanci. „U svijetu upotrebe supstanci kažemo da supstanca nije problem – ona je rješenje problema. Neko traži rješenje problema, a dosta toga su netretirane traume.”
Caldwell napominje da istraživanja postavljaju dijagnozu sekundarne traume kod 85% osoba koje imaju problem sa upotrebom susptanci. Jedna britanska studija je pokazala još veću prevalneciju: ljudi koji su bili podvrgnuti bolničkom liječenju zbog poremećaja upotrebe supstanci, njih 94% sa poremećajem upotrebe supstanci, prijavilo je jedno ili više traumatskih iskustava koja bi potpadala pod kriterij A za PTSP; 38,5% osoba je ispunilo sve kriterije za dijagnozu PTSP-a; a 51,9% je imalo poremećaj u nekom trenutku svojeg života.
I dok je alkohol supstanca koja se najčešće povezuje sa PTSP-om, druge droge također mogu biti uključene – čak i stimulansi. Studija u kojoj su ljudi koji su liječeni od ovisnosti o kokainu pokazala je da su učesnici doživjeli veliki broj traumatskih događaja u životu – srednja vrijednost od skoro šest, što je daleko više od prosjeka. Više od 20% osoba u studiji ispunilo je kriterije za PTSP.
Veze između izloženosti traumi i poremećaju upotrebe supstanci su dobro utvrđene. Nacionalno istraživanje adolescenata (eng. National Survey of Adolescents) pokazalo je da su tinejdžeri koji su doživjeli fizičko ili seksualno zlostavljanje ili napad imali tri puta veću vjerovatnoću da prijave zloupotrebu supstanci od onih koji nisu doživjeli traumu. Istraživanja tinejdžera koji su bili na liječenju zbog upotrebe supstanci pokazuju da je više od 70% njih bilo izloženo traumi.
Faktori koji također utječu su društveni, rasni i ekonomski elementi. Dok izloženost traumi i problematične reakcije prožimaju sve grupe, Clemson’s Zinzow kaže: „Postoje nejednakosti u zdravstvenoj zaštiti, kao za mnoge duge zdravstvene probleme. Manjinsko stanovništvo je više izloženo riziku iz različitih razloga, uključujući nedostatak pristupa resursima, izloženost nasilju u zajednici i životne situacije.“ I, dodaje ona, „stres zbog diskriminacije i marginalizacije u našem društvu pogoršava odgovor na traumu. Nepovjerenje u formalne zdravstvene sisteme, koje stvara prepreke za njegu – sve su to faktori koji čine naše manjinske populacije u većem riziku za više psiholoških simptoma ili problema kao odgovora na traumu.”
Simptomi PTSP-a
Simptomi PTSP-a mogu se pojaviti odmah nakon traumatskog događaja, ali se ponekad ne pojavljuju mjesecima ili godinama nakon toga. Kako navodi Nacionalni centar za PTSP, simptomi su:
- Ponovno proživljavanje događaja. Flashbackovi, noćne more ili okidači kao što su slike, zvukovi i mirisi koji vraćaju događaj u svijest
- Izbjegavanje. Izolacija od potencijalnih izlaganja stvarima koje mogu pobuditi sjećanje na traumatski događaj ili iskustvo. Također, izbjegavanje može uključivati pokušaje da se zaustave misli ili rasprave o traumatskom izlaganju.
- Negativne misli i osjećaji. Oni se mogu manifestovati kao emocionalna otupjelost, nemogućnost angažovanja, zaboravnost, osjećaj da svijet nije sigurno mjesto, nedostatak povjerenja u druge, krivica, stid ili samookrivljavanje.
- Pretjerano uzbuđenje (hiperpobuđenost). Oni sa PTSP-om mogu se osjećati uznemireno, nervozno i mogu uvijek biti na oprezu zbog potencijalne opasnosti. Ovo može biti praćeno iznenadnim izljevima bijesa ili razdražljivosti, poteškoćama sa spavanjem ili koncentracijom, lakim prepadom ili rizičnim ponašanjem (što također može biti oblik izbjegavanja).
Najčešća ideja je da je upotreba supstanci samoliječenje simptoma PTSP-a. “Ljudi se pokušavaju nositi sa simptomima pretjeranog uzbuđenja, kao što su oprez ili hipervigilantnost, ili sa iskustvima noćnih mora i pojačanog stresa”, kaže Zinzow. Korištenjem supstanci, kaže ona, ljudi će “pokušati ugušiti tu reakciju, ili pomoći sebi da spavaju ili da se oslobode”.
Pojava poremećaja upotrebe supstanci se također može posmatrati kao oblik izbjegavanja. „Budući da je izbjegavanje jedan od karakterističnih simptoma PTSP-a, možemo konceptualizirati supstance kao još jedan oblik izbjegavanja – ne mogu podnijeti suočavanje sa ovom traumom ili razmišljanje o njoj, tako da ću pobjeći od ovih bolnih iskustava koristeći supstancu”, kaže Zinzow.
“Životni stil osobe koja ima problem ovisnosti o supstancama može dovesti do predispozicije da doživi traumatične događaje” – prema jednom britanskom istraživanju.
Još jedna pretpostavljena veza između PTSP-a i poremećaja upotrebe supstanci je da zajedničke neurološke, biološke ili temperamentalne ranjivosti mogu neke ljude učiniti predisponiranima za razvoj određenih problema mentalnog zdravlja. Nakon izlaganja traumi, te će osobe vjerovatnije razviti patološke reakcije. Takva predispozicija pomogla bi objasniti zašto neki ljudi razviju PTSP nakon traumatskog izlaganja, sa ili bez poremećaja upotrebe supstanci, a drugi ne.
A postoji i „šta dolazi prvo“ scenarij također. Osobe sa poremećajem upotrebe supstanci imaju veću vjerovatnoću da budu izloženi traumi kao rezultat upotrebe supstanci – na primjer, osoba sa poremećajem upotrebe supstanci koja je ostala bez doma može biti podložna fizičkom napadu ili pljački; veća je vjerovatnoća da će neko sa problematičnom upotrebom alkohola doživjeti saobraćajnu nesreću. Kao što je jedna studija sažela dinamiku, “Izbjegavanje podsjetnika na traumu i povezane nevolje može se postići upotrebom droga i alkohola; alternativno, životni stil osoba koje zloupotrebljavaju supstance mogao bi takve pojedince predisponirati da dožive traumatične događaje.”
Zbog tako čestih komorbiditeta, istraživači i kliničari naglašavaju važnost procjene ne samo PTSP-a kod osoba sa poremećajem upotrebe supstanci, već i važnost procjene poremećaja upotrebe supstanci među onima koji pokazuju simptome traume.
“Jednostavna” naspram “složene” trauma
Postoji li distinkcija između jednostavne, ili tipične trauma i složene traume? Na neki način, to zavisi o tome gdje se nalazite. Peto izdanje Dijagnostičkog i statističkog priručnika za mentalne poremećaje (eng. Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders – DSM-5), standardnog priručnika za mentalno zdravlje u SAD, ne pravi razliku između tipičnog PTSP-a i složene traume. Međutim, klasifikacija bolesti (eng. Classification of Diseases – ICD-11) Svjetske zdravstvene organizacije – SZO (eng World Health Organization – WHO) 2018. godine je prepoznala složeni PTSP kao posebno, iako očigledno povezano stanje.
Prema SZO, bitna obilježja kompleksnog PTSP-a su:
- Izloženost događaju ili nizu događaja izuzetno prijeteće ili užasne prirode, najčešće dugotrajni ili ponavljajući događaji od kojih je teško ili nemoguće pobjeći.
- Razvoj ključnih simptoma PTSP-a, uključujući ponovno proživljavanje događaja, izbjegavanje i hipervigilanciju.
- Ozbiljni i sveprisutni problemi u regulaciji afekta, koji mogu uključivati pojačane emocionalne reakcije, nasilne ispade, nepromišljeno ponašanje ili emocionalnu otupjelost.
- Stalne poteškoće u održavanju odnosa i osjećaju bliskosti sa drugima.
- Značajne poteškoće u funkcionisanju na ličnom, porodičnom, obrazovnom, društvenom i profesionalnom nivou.
Prema ICD-11, dodatni klinički simptomi kompleksnog PTSP-a, uključuju:
- Suicidalne ideje i ponašanje
- Zloupotreba supstanci
- Depresivni simptomi
- Psihotični simptomi
- Somatske tegobe
Prema SZO, simptomi složenog PTSP-a općenito su teži i trajniji od PTSP-a, a produžena izloženost, posebno u ranom djetinjstvu, donosi veći rizik od razvoja složenog PTSP-a.
„U SAD to nije nešto što je zapravo razlika u našoj knjizi psiholoških poremećaja, to da postoji jednostavna naspram složene traume”, kaže Zinzow. „Ali u istraživačkoj literaturi, bilo je novijeg istraživanja te dvije vrste traumatskog odgovora.”
Ljudsko iskustvo traume ima dvije komponente: izloženost samom događaju i odgovor. Većina ljudi će u nekom trenutku svog života doživjeti traumatični događaj – sobraćajnu nesreću, prirodnu katastrofu, fizičko nasilje. Ako postoji problematična reakcija na takvo izlaganje, to je tipični akutni stresni poremećaj , kod kojeg simptomi nestaju tokom mjesec dana. Ako traju duže, dijagnoza postaje PTSP. A čitav niz drugih potencijalnih poremećaja pridonosi složenosti.
“Jedan od načina na koji možete razmišljati o definisnaju složene traume je pojedinačni naspram višestrukih događaja. Ali to može biti i u smislu odgovora ljudi na traumu, koji može varirati od manje ozbiljnih do ozbiljnijih ili manje složenih do složenijih u smislu komorbiditeta.”
-Heidi Zinzow, Univerzitet Clemson
“Postoji mnogo različitih klastera simptoma koji čine posttraumatski stresni poremećaj,” kaže Zinzow. I pored toga, ljudi doživljavaju druge reakcije na traumu koje predstavljaju druge psihološke poremećaje” — ne samo poremećaje upotrebe droga, već depresiju, anksioznost i još mnogo toga.
Dakle, umjesto jasne granice između „jednostavne“ i „složene“ traume, to je možda više kontinuum, koji uključuje faktore kao što su postojanost i ozbiljnost izloženosti, te akumulacija i postojanost simptoma. „Jedan od načina na koji možete razmišljati o definisanju kompleksne traume je pojedinačni naspram više događaja“, kaže Zinzow. „Ali to može biti i u smislu odgovora ljudi na traumu, koji mogu varirati od manje ozbiljnih do ozbiljnijih ili manje složenih do složenijih u smislu komorbiditeta i vrsta simptoma koje doživljavaju.“ Pored toga, ona kaže, „Interpersonalno nasilje, poput ponovljene izloženosti zlostavljanju djece ili seksualnom napadu ili nasilju u porodici, ponekad i borba – vjerovatnije je da će ovi interpersonalni oblici nasilja biti povezani sa takvim vrstama složenih odgovora.”
Fiziologija traume i poremećaja upotrebe supstanci
Baš kao što dugotrajna, hronična upotreba alkohola ili droga može uzrokovati fiziološke promjene u mozgu, ponavljana izloženost traumatičnim iskustvima može promijeniti našu neurobiologiju.
Tijelo ima jasno razvijen odgovor na opasnost. Izloženost fizičkim prijetnjama pokreće reakciju “bori se ili bježi” u amigdali, centru za strah u mozgu. Ono što slijedi je složena interakcija biologije mozga i neurohemije, usredotočena na osovinu hipotalamus-hipofiza-nadbubrežna žlijezda. Hormoni kao što su adrenalin i kortizol se otpuštaju, čineći nas hiperaktivnim, povećavajući krvni pritisak, broj otkucaja srca i disanje i stvaraju osjećaj uzbune. Na kraju, tijelo postepeno gasi tu reakciju i vraća sistem na početnu liniju te se osjećamo smireno.
Ali kada se taj sistem opetovano koristi ili hronično — na primjer, u iskustvima rata, dugotrajnom zlostavljanju djece ili nasilju u porodici — postaje neregulisan. Kortizol, koji obuzdava izvršnu funkciju i druge procese koji bi bili nebitni ili štetni u scenariju borbe ili bijega, izlazi iz ravnoteže, kao i drugi hormoni poput serotonina i dopamina. Ove fiziološke promjene manifestuju se u ponašanju u simptomima koji čine PTSP.
Postoji i fiziološka podloga za upotrebu supstanci kod PTSP-a. Ljudi koji pate od hronične izloženosti traumi mogu se okrenuti alkoholu i drugim supstancama kako bi pokušali suzbiti reakciju straha i smanjiti osjećaj pretjeranog uzbuđenja. Ali ta upotreba može postati samoojačavajuća. „Upotreba supstanci oslobađa dopamin, koji je dio naših sistema nagrađivanja,“ napominje Zinzow. „Tako to postaje ponašanje traženja nagrade uz ponašanje izbjegavanja. Vjerovatnije je da ćemo se uvijek iznova baviti bilo čime što ublažava bol i patnju. Upotreba supstanci igra svoju ulogu u takvoj vrsti bihevioralnog odgovora na stres.“
Dijagnosticiranje traume i poremećaja upotrebe supstanci
RCA’s Caldwell se bavi tretiranjem upotrebe supstnaci i traume više od 25 godina, te obučava kliničare i druge pružatelje usluga o najboljim praksama za takve tretmane. Ona navodi da bi početna procjena klijenta koji traži pomoć za poremećaj upotrebe supstnaci trebala biti usmjerena na identifikaciju potencijalnih osnovnih simptoma traume: „Postavljat će se pitanja koja vam omogućavaju da vidite da li je bilo kakve istorije traume, obavljajući potpuni inventar u odnosu na iskustva iz djetinjstva, kako je izgledao život tokom godina. A to ponekad istiće iskustva koja bi mogla povećati vjerovatnost PTSP-a.“
“Potrebno je poštovati to što je tretiranje traume teško uraditi i može izazvati dodatnu štetu ako se ne provodi pažljivo.”
-Heidi Zinzow
Kliničari koji sumnjaju na PTSP mogu koristiti dodatne alate kao što su Upitnik o istoriji traume (eng. Trauma History Questionnaire), Popis za provjeru PTSP-a (eng. PTSD Checklist) i Kliničku skalu za procjenu PTSP-a (eng. Clinically Administered PTSD Scale). Treba napomenuti da pitanja o ovim procjenama mogu biti prilično pronicljiva i slikovita, te da mogu sama po sebi potencijalno izazvati reakcije na stres. Na primjer, pitanja u Upitniku o istoriji traume, uključuju:
- „Da li ste ikada vidjeli nekoga ozbiljno povrijeđenog ili nekoga ubijenog? (Ako jeste, molimo precizirajte koga)”
- Da li Vas je ikada neko prisilio na vaginalni, orlani ili analni seksualni odnos? (Ako jeste, molimo navedite prirodu odnosa sa tom osobom [npr. stranac, prijatelj, rođak, roditelj, brat, sestra])”
- Da li Vas je neko, uključujući članove porodice i prijetelje, ikada napao pištoljem, nožem ili nekim drugim oružjem,?”
Zinzow naglašava senzibilitet koju kliničari moraju imati kada procjenjuju traumu, dok se u isto vrijeme „ne boje govoriti o traumatskim iskustvima ili događajima, ili tretirati ljude kao da su krhki“. Zato što ne želimo pojačati previše izbjegavanja razgovora o traumi ili je dodatno stigmatizirati. Dakle, delikatan je čin balansiranja mogućnosti razgovora o tim događajima, ali na senzitivan način koji ne šteti ljudima niti ih ponovno viktimizira.
„Potrebno je poštovati to što je tretiranje traume teško uraditi, a može uzrokovati daljnju štetu ako se ne provodi pažljivo.“
Tretiranje složene traume i ovisnosti
Tretiranje PTSP-a i upotrebe supstanci samo po sebi može biti složena stvar, budući da često postoje dodatni poremećaji kao što su anksioznost i depresija, kao i drugi zdravstveni problemi u ponašanju i interpersonalna pitanja koje treba riješiti.
Najefikasniji empirijski podržan tretman za PTSP-a, kaže Zinzow, je kognitivna bihevioralna terapija. To je krovni pojam koji obuhvata širok raspon terapija, ali ima dvije bitne komponente – kognitivni elemenat koji djeluje na promjenu obrazaca razmišljanja i bihevioralni dio koji djeluje na promjenu problematičnog ponašanja. Terapije su ciljane, orijentisane na vještine i usmjerene na promjenu određenih obrazaca razmišljanja, osjećaja i ponašanja.
„To je skoro kao pohađanje nastave“, kaže Zinzow. „Vi podučavate ljude vještinama koje onda mogu primijeniti u svojim životima, uvježbati i ponijeti sa sobom.”
Ona također napominje da postoje neki kombinovani tretmani „gdje su dvije vrste intervencija integrisane za ljude, i vidimo da liječenje PTSP-a zapravo pomaže u smanjenju nagona, žudnje i uzimanja supstanci. Dakle, to podržava tu hipotezu o samoliječenju.“
Terapije za poremećaj upotrebe supstanci uz PTSP mogu uključivati:
- Motivacijsko intervjuisanje – pomaže ljudima da procijene prednosti i nedostatke njihovog ponašanja
- Kontrola stimulansa — pomaže ljudima da promijene okolinske okidače za upotrebu supstanci
- Interpersonalne vještine – odbijanje pića ili supstanci, asertivna komunikacija
- Mindfulnes – ostati prisutan u trenutku sa svješnošću, bez osuđivanja.
Dok terapije PTSP-a povezane sa razgovorom ciljaju na dio mozga koji razmišlja, također je važno pozabaviti se dijelom „akcije“, limbičkim sistemom gdje se javlja reakcija „bori se ili bježi“ i gdje se dešavaju fiziološke promjene povezane sa traumom. Mindfulness i meditacija igraju važnu ulogu u sposobnosti da se „ukroti mozak“, kako to Caldwell kaže, kao i aktivnosti poput umjetničke terapije, muzičke terapije, joge, planinarenja i kik-boksa — „sve ove stvari idu direktno nakon fiziološkog iskustva”, kaže Caldwell.
„Kada radimo sa nekim ko se bori sa poremećajem upotrebe supstanci, naš prioritet je njihova prisebnost. A ponekad otvaranje nečega za šta nemaju kapacitet da regulišu može potkopati njihov oporavak.“
-Trish Caldwell
Jedan od tretmana koji je bio efikasan za PTSP je terapija izloženosti , koja uključuje predstavljanje pacijentu uznemirujućih znakova ili sjećanja, ili da ih ponovo proživljava ili prepričava traumatski događaj sve dok ne prestane da izaziva odgovor na stres. Izlaganje „uživo“ uključuje stavljanje pacijenata u situacije iz stvarnog života koje ih podsjećaju na događaj, ponavljanje istog dok se reakcija straha ne ugasi. „Mnogo toga što radimo u tretmanu je smanjenje izbjegavanja i pristupanje stvarima iznova i iznova,“ kaže Zinzow, „sve dok osoba ne smanji reakciju na strah i stekne osjećaj kompetencije u pristupu ovakvim situacijama i mislima.“
Kao i sa svime što ima veze sa traumom, potrebna je ravnoteža i senzibilitet; terapija izlaganjem, na primjer, možda nije najbolji pristup za nekoga ko je istovremeno u ranim fazama tretmana poremećaja upotrebe supstanci i PTSP-a. „Kada radimo sa nekim ko se bori sa poremećajem upotrebe supstanci,“ kaže Caldwell, „naš prioritet je njihova prisebnost. A ponekad otvaranje nečega za šta nemaju kapacitet da regulišu može potkopati njihov oporavak.“
Tu kontinuitet njege čini razliku. „Dolazak u bolnicu je početak veoma dugog puta ka ispunjenom, doživotnom i značajnom oporavku“, kaže Caldwell. „Želimo biti u mogućnosti stabilizirati vašu upotrebu supstanci, pobrinuti se da ste pod medicinskim nadzorom i da ste u mogućnosti da se na odgovarajući način odmaknete od supstanci po izboru.“
Onda kada to bude moguće, kaže ona, „tamo ćete moći raditi na nekim od težih pitanja. Tamo ćete moći ući dublje u neke od narativa i rada sa traumom.“ Ona to upoređuje sa izgradnjom kuće –morate početi od alata.
Uz bihevioralne terapije, drugi tretmani za PTSP mogu uključivati desenzibilizaciju i ponovnu obradu pokreta očiju (eng. Eye Movement Desensitization and Reprocessing – EMDR), iako je to kontraverzno, budući da njegovi mehanizmi nisu dobro shvaćeni; i lijekovi za depresiju, koji u nekim slučajevima mogu smanjiti simptome PTSP-a. U toku su obećavajuća istraživanja učinkovitosti psihodelika u kombinaciji sa vođenom terapijom PTSP-a. Takvo istraživanje, kaže Caldwell, „ističe potrebu i zahtjev da nastavimo razmišljati izvan okvira.“
Njega temeljena na znanjima o traumi
Sve te osjetljivosti su uvučene u koncept njege temeljene na informacijama o traumi, koja je sada široko priznata kao bitan element u tretmanu poremećaja upotrebe supstanci i PTSP-a.
Zinzow naglašava važnost za kliničare, zdravstvene radnike, edukatore i druge koji su u interakciji sa populacijom izloženom traumi „da razumiju različite manifestacije traumatskog stresa, kako bi to moglo izgledati i da budu senzibilni na činjenicu da su ljudi možda bili izloženi traumi u njihovoj prošlosti, postupati sa ljudima pažljivo na način koji ih neće učiniti dodatno ranjivima na nevolje.”
Na primjer, kaže ona, zbog prošlih iskustava zbog kojih su izgubili povjerenje, neko bi mogao doživjeti uznemirenost nakon dodira ili kada ga se zamoli da zatvori oči. Osoba bi čak mogla trebati privatnu sobu ili siguran prostor gdje se osjeća manje uzbuđeno. Od vitalne je važnosti, kaže Zinzow, “dati ljudima priliku da se osjećaju osnaženo u ovim različitim situacijama, da sami izaberu — da se ne događaju stvari njihovim tijelima bez njihovog pristanka ili znanja jer to može biti vrlo uznemirujuće za nekoga ko je doživio traumu.”
Caldwell provodi obuku sa kolegama iz američkog centra za oporavak, online putem Akademije američkog centra za oporavak i sa vanjskim saradnicima — doktorima hitne pomoći, ustanovama za liječenje, terapeutima, doktorima primarne zdravstvene zaštite i drugima — kako bi se podigla svijest o vitalnoj važnosti osjetljivosti njege zasnovane na informacijama o traumi u tretirnaju poremećaja upotrebe supstanci. Kako kaže, „Radimo sa osobom koja traži pomoć za jednu od najtežih stvari koja treba da se prebrodi. Što se više možemo educirati u ovom području, to nas više može biti dijelom ovog rješenja u zajednici.“
Kako izgleda oporavak?
Dinamika traume i poremećaja upotrebe supstanci – niz traumatskih iskustava, odgovora, supstanci i komorbiditeta – predstavljaju očigledne izazove i čine oporavak visoko individualiziranim. I dok su bihevioralne terapije zamišljene kao vremenski ograničene – kako bi ljudima omogućile vještine i alate koje mogu primijeniti u životu – ne postoji zajednički raspored za oporavak.
„Oporavak se ne odnosi na oslobađanje od uznemirujućih misli. Oporavak znači naučiti kako upravljati njima kada ih imate.“
- Trish Caldwell
Važno je da oporavak od PTSP-a ne uključuje eliminaciju uznemirujućih misli, osjećaja i sjećanja, već učenje kako upravljati njima. „Za nekoga ko se bori sa traumatičnim sjećanjima i kaže: ‘Kada će se desiti da više nemam ova sjećanja?” – na to ne mogu odgovoriti“, navodi Caldwell. „Zato što vaš mozak jednostavno ima stvari koje „iskaču“.”
„Oporavak ne znači rješavanje takvih misli,“ ona nastavlja. „Oporavak predstavlja učenje kako da se nosimo sa takvim stvarima. Ako se javi nešto što se desilo prije 25 godina, znate da u tom trenutku imate sposobnost da upravljate tim sjećanjem. To je ono što čini oporavak, koji je vrlo individualan.“
Budućnost brige o traumi i poremećajima upotrebe supstanci
Možda se čini da je danas u svijetu više izloženosti traumi nego ikada. Dakle, da li smo na pravom putu u pogledu liječenja traume i upotrebe supstanci?
„Ostajem optimista da je nauka napravila veliki napredak u posljednjih 50 godina u smislu kliničke psihologije i bihevioralnih tretmana,” kaže Zinzow. „Za ove probleme, uključujući PTSP i poremećaje upotrebe supstanci, imamo neke dobro validirane tretmane. Sljedeći korak je diseminacija, kao što je obuka pružatelja usluga i osiguravanje da su ti tretmani široko dostupni.“
„Vidimo zemlju u krizi kada je riječ o pucnjavama i mentalnom zdravlju, te porastu suicidalnosti, povećanju upotrebe supstanci i povećanju predoziranja pa je tako mnogo stvari na koje trebamo obratiti pažnju.“
- Trish Caldwell
„Naravno, ako kao društvo uložimo više resursa u prevenciju problema ovisnosti, prevenciju izloženosti traumi, prevenciju međuljudskog nasilja, mogli bismo se uhvatiti u koštac sa ovim problemom. Kad bismo mogli neke od tih resursa uložiti u tretman i prevenciju ovisnosti, mogli bismo biti učinkovitiji u budućnosti. Nadam se da ćemo to i postići.“
Caldwell dodaje: „Mislim da vidimo poboljšanje. Ali također vidimo zemlju u krizi u vezi sa pucnjavom i mentalnim zdravljem te povećanjem suicidalnosti, povećanjem upotrebe supstanci i povećanjem predoziranja. Dakle, postoji mnogo toga na šta moramo obratiti pažnju.”
Ona se slaže da će veći napredak uključivati usmjeravanje resursa tamo gdje su potrebni. „Kad počnemo ulagati u svoje mentalno zdravlje kao što ulažemo u svoje fizičko zdravlje,” kaže ona, „mislim da ćemo početi uviđati neke značajne promjene.”
Sve u svemu, Caldwell kaže: „Dvije najveće poruke koje želim da ljudi dobiju jesu da se oporavak može i događa svaki dan, od čega god da se oporavljate, i da postoje opcije tretmana za svakoga.”
Izvor: https://treatmentmagazine.com/what-is-complex-trauma-in-addiction/