Prije par sedmica, kolega pisac Jason Schwartz objavio je tekst: Smisao i svrha u kontekstu smrtinih slučajeva usljed predoziranja opijatima. Tekst i istoimeni članak koji je napisao glavni urednik dr. Eric Strain časopisa ovisnost o alkoholu i drogama (Drug and Alcohol Dependance) duboko me je dotakao. Dr. Strain navodi nekoliko kritičkih pitanja koja su opisana u gore navedenom Jasonovom blogu. Dr. Strain takođe piše i sledeće:
„Ako smo posvećeni pružanju pomoći osobama da se u potpunosti bave rješavanjem problema uzrokovanih upotrebom supstanci, onda moramo učiniti više od pukog propisivanja ljekova ili sprečavanja predoziranja. Moramo pomoći osobama sa kojima radimo da pronađu smisao i svrhu, da rastu, kao što svi mi imamo potrebu da rastemo. Ne bismo trebali venuti ili stagnirati u našim životima, već nastavljati rasti, u našim odnosima, zdravlju i u našem viđenju smisla i svrhe koju imamo, koja nam daje razlog da ujutru ustanemo iz kreveta i podstiče nas da se uključimo u stvarima koje su veće od nas samih. Takođe trebamo težiti da to omogućimo i osobama koje pate od poremećaja uzrokovanih upotrebom supstanci“.
Ovo vrijedi ponovo pročitati. Realnost našeg sistema brige jeste da ne pružamo istu brigu kakvu bi željeli za naše voljene. To svi znamo. Osobe u oporavku zagovaraju da se to promijeni već decenijama. Mi koji smo uspješno prošli kroz naše limitirane, manjkave i podijeljene sisteme brige znamo da ako bi zaista radili te stvari – fokusirali se da pomognemo osobama sa problemom ovisnosti da pronađu adekvatnu svrhu, podršku i nadu u njihovim životima, radikalno bi poboljšali naše sisteme brige, a istovremeno bi sačuvali živote i resurse.
Ništa od ovoga nije novost, kao ni činjenica da su poremećaji uzrokovani upotrebom supstanci kompleksna stanja. Odražavajući ovu činjenicu, trenutna definicija ovisnosti od strane Američke psihološke asocijacije je:
Ovisnost je hronični poremećaj s biološkim, psihološkim, socijalnim i okolinskim faktorima koji utiču na njen razvoj i održavanje. Otprilike polovine rizika za ovisnost je genetska. Geni utiču na stepen nagrade koju osobe dožive kada prvi put koriste supstancu (npr. drogu) ili kada se upuštaju u određena ponašanja (npr. kockanje). Takođe utiču i na način na koje samo tijelo podnosi alkohol i droge. Povećana želja za ponovnom upotrebem supstance ili ponavljanjem određenih ponašanja, potencijalno uzrokovana psihološkim (npr. stres, istorija traume), socijalnim (npr. upotreba supstance kod prijatelja ili članova porodice) ili faktorima okoline (npr. dostupnost supstanci, niska cijena) može dovesti do redovne upotrebe/izloženosti, dok hronična upotreba/izloženost dovodi do promjena u samom mozgu.
Uprkos svojoj složenosti, poremećaj uzrokovan upotrebom supstanci tretiramo kao probleme upotrebe jedne supstance sa usko fokusiranim kratkoročnim strategijama. O tome sam opširno pisao ovdje. Kao poređenje, ako bismo na ovaj način liječili složene prelome butne kosti, samo bismo spojili kost, poslali pacijente kući bez gipsa i nadali se da će se zamiriti samo od sebe. Možemo čak smatrati da pravilno zacjeljivanje kostiju zavisi od pacijenta i nadati se da su donijeli dobre odluke vezano za to.
Kada bismo tako postupali, imali bismo puno ljudi koji ne bi mogli više hodati ili koji bi šepali na iskrivljenim nogama. Mogli bi ih čak kriviti što nisu pravilno zaliječili sopstvenu nogu. Imamo više saosjećanja za ljude sa slomljenim kostima pa ne razmatramo takvu divljačku njegu i stavove. Što se tiče brige za osobe koje su ovisne o drogama to nažalost nije slučaj.
Osobe u oporavku osnovale su pokret pod nazivom Novi pokret za zagovaranje za oporavak (eng. New Recovery Advocacy Movement) prije 20 godina da bi unaprijedili sisteme brige za poremećaje uzrokovane upotrebom supstanci i stvorili sistem koji odgovara našim potrebama. Dovoljno je reći da nas i dalje čeka dug put. Napravili smo neznatan pomak u rušenju predrasuda prema osobama koje pate od poremećaja uzrokovanih upotrebom supstanci.
U osnovi, naši sistemi brige ne vide osobe kojima se pružaju usluge kao osobe koje imaju istu vrijednost kao mi sami ili članovi naših porodica. To je jako teško za prihvatiti i nedvosmisleno tačno u isto vrijeme.
Zahvalni smo dr. Strainu koji je rekao ono što već svi znamo. Odgovarajući sistem brige bi uzeo u obzir naše potrebe i obavezao se na radikalnu promjenu. Međutim, ono što se dešava je kao neki oblik kognitivne inercije u okviru naših zdravstvenih sistema vezanih za poremećaje u ponašanju. Iskusili smo i primjere da se oni koji traže promjene odbacuju ili proglašavaju neobrazovanim pa je i etiketa „ovisnik“ sveprisutna. Tako se glasovi proživljenog (i formalno obrazovanog) iskustva odbacuju.
Obzirom da sam proveo cijelu karijeru do 55. godine radeći kao podrška u oporavku, mogu vam reći da su me ljudi često kontaktirali jer im je potrebna sveobuhvatnija briga za njihove najbliže, od one koju inače prosječna osoba dobija. Razgovor uvijek ode u pravcu njihove percepcije da su njihovi voljeni naivno krenuli putem ka ovisnosti i da oni nisu kao ostali i zaslužuju bolje ophođenje. Njihova bliska osoba nije poput „tih ljudi“. Obzirom da sam liječio hiljade ljudi u okviru državnog zdravstva, znam da je to u potpunosti netačno. Mahatma Gandi je jednom rekao „Veličina nacije se mjeri načinom na koji se ophodi prema njenim najslabijim članovima“. Ukoliko želimo bolju brigu za članove naše porodice, moramo se potruditi da uložimo napore i dramatično poboljšamo brigu za one koji imaju najmanje. Možda treba krenuti od stava doktora Straina i promijeniti brigu kako bi ona bila odraz onoga što bismo željeli za sebe u našim životima.
Izvor: https://recoveryreview.blog/