Korištenje biljke kanabisa u medicinske svrhe nije novina.
Činjenica je, da je marihuana bila na listi lijekova u Ujedinjenim Državama tokom perioda između 1851. do 1942. godine, kao tretman za stanja kao što su malarija, hroničan umor i bolovi. Tek 1961 godine Ujedinjene Nacije su odlučile da je „kanabis veoma opasna droga bez značajnih medicinskih svojstava“ i tako je njena upotreba postala ilegalna.
Poput duhana, i biljka kanabisa sadrži brojne komponente koje se oslobađaju kada se proizvodi od kanabisa konzumiraju pušenjem ili u proivodima koji su jestivi.
Ove komponente se zajedničkim imenom nazivaju „kanabinoidima“. Ima ih oko 500, a najpoznatija je THC. On se nalazi u biljci u najvećoj koncentraciji i odgovoran je za djelovanje na mozak zbog kojeg je kanabis popularan kao „rekreativna droga“.
Slijedeće najzastupljenije jedinjenje je “kanabidiol” (CBD). Iako je po strukturi sličan THC-u, upravo to je molekul koji neki smatraju korisnim u liječenju dječje epilepsije, boli, mučnine povezane sa hemoterapijom za liječenje karcinoma. Takođe se vjeruje da pomaže kod mišićnih grčeva kod ljudi koji pate od multiple skleroze.
Jednostavno rečeno, problem je u tome što mi ne znamo kako ova supstanca djeluje na ljudski organizam.
Za svaki drugi medikament, prije svrstavanja na listu lijekova, farmaceutske kompanije su obavezne da pruže iscrpne informacije o tome kako se lijek apsorbuje, kakav je njegov način djelovanja, kako ga tijelo metabolizira, na koji način i u kojim vremenskim intervalima se dozira. Osim toga, moraju se obezbijediti informacije kako djeluje u interakciji sa drugim lijekovima kao i lista neželjenih nuspojava. U nekim slučajevima ove informacije mogu biti veoma značajne.
Kada je u pitanju kanabis, nemamo odgovore na ova veoma bitna pitanja i zbog toga ga liječnici nerado prepisuju. Proizvodi medicinskog kanabisa su uvedeni u medicinsku praksu u Australiji bez uobičajenog procesa koji ostali novi lijekovi moraju proći. Do ovog izuzetka je došlo barem djelimično zbog pritiska na političare da odustanu od ovih uobičajenih provjera.
Izveštaji o korisnom djelovanju kanabisa su senzacionalizovani u medijima i tako se percepcija javnosti o šteti koju može uzrokovati smanjila. Možda suosjećanje za one koji pate od teško izliječivih bolesti, za koje se navodi da je kanabis koristan, navodi ljude da vjeruju da je kanabis “prirodan”, tako da nije neophodno provjeriti njegovu sigurnost kroz isto kritičko ispitivanje koje prolaze drugi lijekovi koji su proizvedeni u laboratorijama.
Većina ljekara ne zna mnogo o kanabisu. Nije puno pisano o njemu u naučnim časopisima i zbog toga su zabrinuti da li on zaista djeluje i da li vrijedi ne-subvencionisanih 120 dolara dnevno za liječenje djeteta sa epilepsijom, na primjer.
Proizvode medicinskog kanabisa ne može prepisati bilo koji ljekar. U Australiji trenutno postoji samo tridesetak ljekara koji su prošli kroz specifični proces da bi postali „ovlašćeni za prepisivanje“.
Jedno od osnovnih načela medicine, koje seže sve do Hipokratove zakletve, jeste “prvo nemoj naškoditi”. U ovoj fazi, nema dovoljno dokaza da bismo znali koji dio koktela hemikalija u kanabisu koristiti, kada da ga koristiti i kako biti siguran da neće naškoditi našim pacijentima koji ga uzimaju.
Do tada, većina ljekara smatra da je ispravno biti oprezan i raditi u najboljem interesu pacijenata. To podrazumjeva sporu adaptaciju onoga što može, jednog dana postati korisno liječenje, ali koje tek treba da bude dokazano.
Gino Pecorado je akušer, ginekolog i zdravstveni komentator iz Brisbane-a.
Izvor: eurad.net