Ovaj post je preštampan uz dozvolu jednog od najpopularnijih blogova TreatmentMagazine.com o ovisnosti, liječenju i oporavku: Recovery Review.
Autor David McCartney
Putovanja oporavka su rijetko linearna, općenito su neravna i često traju mnogo godina. Terapijska zajednica može, ali i ne mora biti dio procesa. Ljudima može biti potrebno nekoliko različitih epizoda liječenja tokom vremena, često se ponavljaju s različitim potrebama i ciljevima.
Uprkos rastućoj bazi dokaza, samo mali procenat epizoda liječenja se odvija su ustanovama za rehabilitaciju. Pristup nije lak. U mnogim područjima, da biste došli na rehabilitaciju morate biti bogati, osigurani ili jednostavno sretni. Ako imate pogrešan poštanski broj i nemate sredstava, možda nikada nećete stići do tamo.
Ako imate dovoljno sreće da pronađete put do rehabilitacije, manje je vjerojatno da ćete postići svoje ciljeve ako ne provedete dovoljno vremena na liječenju i ako intenzitet i sadržaj nisu kompaktni. Dokazi sugerišu da bi liječenje trebalo trajati najmanje tri mjeseca da bi se postigao učinak.
Svaka naknadna njega koju pruža rehabilitacija trebala bi biti snažno usmjerena na pomaganje pojedincima da razviju svoje vlastite sisteme podrške i povezuju ih sa uslugama koje će pomoći dugoročno.
Jedna stvar koja predviđa pozitivne ishode je kvalitet onoga što se dešava nakon rehabilitacije. Ako se oporavak dešava godinama, nema smisla ulagati većinu energije u epizodu liječenja u stacionarnom domu na račun naknadne nege. Svaka naknadna njega koju pruža rehabilitacija trebala bi biti snažno usmjerena na pomaganje pojedincima da razviju svoje vlastite sisteme podrške i povezuju ih sa uslugama koje će pomoći dugoročno, a pod dugoročnim, mislim na ostatak njihovog oporavka. Ipak, ovo područje stalne podrške je nešto što nije uvijek tako dobro razvijeno ili cijenjeno onoliko koliko bi moglo biti.
Vodič dobre prakse škotske vlade o putevima rehabilitacije u rezidencijalnim ustanovama prepoznaje ovo: „Programe detoksikacije i rehabilitacije u stambenim ustanovama ne treba posmatrati kao samostalne intervencije, već kao komponente integrisanog paketa njege. Adekvatna priprema i naknadna njega koja se pruža u okruženju su ključni za uspjeh rezidencijalnog liječenja.”
Nedavno se profesor David Best, pišući na svom blogu, na pronicljiv način pozabavio ovom temom. On naglašava važnost stvaranja novih veza sa resursima za oporavak zajednice kao što su uzajamna pomoć i organizacije za oporavak sa iskustvom u ovisnosti i oporavku, koje potom mogu generisati nove, zaštitne društvene mreže. Ističe da za to moramo izgraditi efikasne mostove, od tretmana do ovakvih organizacija. Dalje, nespecifične resurse (kao što su klubovi, fakulteti i časovi) takođe treba posmatrati kao bogat izvor za izgradnju kapitala za oporavak.
Jedan od izazova u realizaciji ovoga je ono što prof. Best naziva modelom rehabilitacije „kuća na brdu“. Ovo je tradicionalna postavka u kojoj se osoba odvodi iz svog okruženja na liječenje u udaljenu ustanovu. Neki ljudi ostaju na području gdje se nalazi rehabilitacija. Drugi će se vratiti kući nakon tretmana.
Iako postoji dobra praksa, još uvijek ima puno prostora za razvoj zajedničkog sistema njege koji ulaže isto toliko truda u ono što se dešava nakon tretmana kao i ono što se dešava tokom njega.
Iako postoje pozitivne strane rezidencijalnog tretmana, jedan potencijalni nedostatak je taj što ako se osoba vrati tamo odakle je došla na kraju liječenja, kapacitet rehabilitacije i lokalnih resursa za oporavak koji trebaju da ih podrže mogu biti ograničeni (iako digitalni razvoj može pomoći). Bogate lokalne veze koje su se možda stvorile i razvile tokom liječenja neće pomoći nekome ko napušta to područje da se vrati kući. Kako kaže prof. Best, „I dalje ostaje izazov za mnoge ljude kojima napuštanje stambene rehabilitacije predstavlja odlazak od visokog socijalnog kapitala za oporavak, unutar rehabilitacije, prema niskom ili negativnom socijalnom kapitalu, posebno ako se vraćaju u područja u kojima je većina dostupne mreže uključuje osobe koje još uvijek koriste supstance.”
Postoje primjeri u kojima lokalne inicijative prevazilaze ove prepreke (npr. rehabilitacije koje se fokusiraju na lokalno stanovništvo, ili gdje rad u zajednici podržava pojedince prije i nakon smještaja na rehabilitaciju, stvarajući te veze aktivno). Iako postoji dobra praksa, još uvijek ima mnogo prostora za razvoj zajedničkog sistema njege koji ulaže isto toliko truda u ono što se dešava nakon tretmana kao u ono što se dešava tokom njega. Ovo nije problem samo za one koji se oporavljaju, već i za vlasti koji izdvajaju sredstva za distalne smještaje.
Prof. Best postavlja tri mjerljiva uslova kako bi testirao prednosti rezidencijalnog smještaja:
- Angažovanje samo onih koji pružaju usluge rezidencijalnog liječenja koji imaju strategiju za angažovanje kapitala zajednice u kasnijim fazama liječenja
- Izgradnja efektivnih mostova od prebivališta za oporavak do resursa za oporavak lokalne zajednice za one koji se vraćaju
- Imati adekvatan skup resursa za oporavak koji su dostupni u vašem području za održavanje i daljnju izgradnju kapitalnih dobitaka za oporavak postignutih u stambenom liječenju
Nema toga sa čime se ne bih složio, a toliko toga bih podržao. Od onoga što znam o pružaocima rehabilitacije, mislim da je većina, ako ne i svi, okrenuti vrijednostima aktivnih veza sa resursima zajednice. Veliki izazov je razviti veze s više organizacija na širokom geografskom području. Možda bi se mogli razviti recipročni aranžmani. Služba u kojoj ja radim, na primjer, nudi naknadnu njegu pacijentima koji se vraćaju sa rehabilitacije izvan svog područja.
Osoba koja se oporavlja djeluje kao svjetionik nade, uzor i most za one koji traže oporavak. Kada ljudi koji se oporavljaju nisu dostupni svojim zajednicama, gubimo nešto veoma važno.
Postoji još jedan problem sa preseljenjem pacijenata na rehabilitaciju izvan područja stanovanja. Svaki put kada se to dogodi, gubimo ogromnu imovinu za zajednice u našim zajednicama i gradovima. Osoba koja se oporavlja djeluje kao svjetionik nade, uzor i most za one koji traže oporavak. Kada ljudi koji se oporavljaju nisu dostupni svojim zajednicama, gubimo nešto veoma važno.
U situaciji u kojoj se pojedinci vraćaju kući sa rehabilitacije, posrednici i pružaoci usluga će htjeti osigurati da se tokom liječenja uspostave čvrste veze i da se ta podrška nastavi nakon toga. Revizija usvajanja i angažovanja lokalnih resursa, kratkoročno i srednjoročno, trebalo bi da bude jednostavna za izvođenje i mogla bi se voditi kao mjera kvaliteta, nešto što je gotovo sigurno da će poboljšati rezultate za one koji prolaze kroz rehabilitaciju.
David McCartney je specijalista za liječenje ovisnosti i klinički voditelj u Partnerstvu za aktivnosti sprovođenja zakona (eng. Law Enforcement Action Partnership – LEAP), programu liječenja ovisnosti u stambenoj terapijskoj zajednici u Škotskoj. Član je Kraljevskog koledža liječnika opće prakse (eng. Royal College of General Practitioners). Nađite više o njemu, kao i niz članaka koji izazivaju na razmišljanje, uvida i stručnih mišljenja o liječenju i ovisnosti, na Recovery Review.
Izvor: What Happens After Out-of-Area Rehab Is Vital – Treatment Magazine